-Autor: Saša Đorđević
Sistem teritorijalne odbrane, oružani sukobi u bivšoj Jugoslaviji i kult oružja praktično su naoružali naše građane, zbog čega se Srbija u svjetskim medijima često pojavljuje u negativnom kontekstu. Prošle godine je britanski ,,Telegraf’’ objavio podatak da su građani Srbije po broju oružja koje posjeduju odmah iza Amerikanaca. Nedavno je objavljen članak da smo najnaoružaniji narod među Slovenima.
Procjene su da se u Srbiji nalazi preko tri miliona komada oružja, dok drugi izvori ističu nešto manji broj – između 1,6 i 2,6 miliona komada legalnog i ilegalnog oružja. Prema zvaničnim podacima Ministarstva unutrašnjih poslova, u Srbiji postoji skoro milion komada legalnog oružja. Nezvanična procjena MUP-a je da postoji i između 200 i 900 hiljada komada nelegalnog oružja.
Čiju god procjenu da uzmemo kao najrelevantniju, očigledno je da naši građani posjeduju previše oružja. Zato ne čudi što je u poslednjih 15 godina sprovedeno sedam akcija legalizacije oružja, koje podrazumijevaju da građani odu do najbliže policijske stanice i predaju oružje bez obaveze dokazivanja porijekla oružja ili bez odgovornosti ako su ga nabavili na nezakonit način. Do sada je na taj način prikupljeno preko 200 hiljada komada ilegalnog oružja, što nije dovoljan broj imajući u vidu procjene o ogromnom broju ilegalnog oružja, a i bezbjednosnu situaciju u zemlji i regionu.
Građani Srbije su sve manje raspoloženi da predaju oružje policiji, bez obzira na činjenicu da neće snositi nikakve posledice. Opadajući trend legalizacije oružja je naročito bio uočljiv prošle godine kada je predato svega 1.410 komada oružja. Za slab učinak akcije krivi su nedovoljno podsticajna kampanja, loš tajming i nepovjerenje građana u institucije.
U kampanji legalizacije oružja objašnjene su samo procedure i nisu učestvovali svi akteri zainteresovani za ovu temu, a i tokom ljeta građani ne žele da razmišljaju o obavezama prema državi, već su posvećeni nekim drugim stvarima, na primjer godišnjim odmorima. Vremenski početak kampanje je očigledno važan, jer je 2015. godine kampanja počela 4. marta i skupljeno je pet puta više oružja nego 2016. kada je kampanja počela 1. jula.
Postoji realna bojazan da će se prošlogodišnji scenario ponoviti i ove godine. Kampanja opet nije posebno podsticajna i ponavljaju se iste greške. Ministarstvo unutrašnjih poslova je 2. juna 2017. u saopštenju dugom dva pasusa objavilo da je počela legalizacija oružja i objasnilo proceduru, ali nije bilo nikakvog sadržaja koji bi motivisao građane da predaju oružje. Nakon objavljivanja šturog saopštenja u medijima, nastupila je tišina koja je trajala više od mjesec dana, odnosno do trenutka objavljivanja teksta u ,,Večernjim novostima’’.
Istraživanja pokazuju da građani oružje posjeduju jer im ono pruža osjećaj sigurnosti. Tome treba dodati i podatak da se približno tri četvrtine građana Srbije osjeća potpuno ili uglavnom bezbjedno, i to prije svega u svojoj kući, pri čemu većina građana ne smatra da su državni organi doprinijeli njihovom osjećaju bezbjednosti. Zbog toga i ne treba da čudi slab odziv građana na poziv MUP-a da predaju oružje.
Rezultat je još slabiji kada se neinovativna strategija komunikacije poveže sa kultom oružja. Dovoljno je pogledati portrete Obrenovića i Karađorđevića sa sabljom i kuburom, pa uvidjeti koliko je ovaj kult jak u Srbiji. Sada je u pojedinim dijelovima Srbije sasvim normalno da svaka kuća posjeduje pištolj. Nedostatak bezbjednosne kulture i odsustvo svijesti o opasnosti koju oružje nosi sa sobom doprinosi da se građani sve rjeđe odlučuju da predaju oružje.
Pored legalizacije, trenutni izazov je i neznanje kako zaista izgleda praksa dobijanja dozvole za nošenje i držanje oružja, jer do sada nije sprovedeno dubinsko istraživanje o tome. U nastavku procesa kontrole lakog naoružanja u Srbiji, neophodno je identifikovati i probleme prelakog dobijanja dozvole za nošenje i držanje oružja, jer je oko polovine ubistava prošle godine izvršeno legalnim oružjem.
Potrebno je preispitati dosadašnje sprovođenje politike kontrole lakog naoružanja. Prvi pokušaj da se uvede red u ovoj oblasti učinjen je 2010. kada je vlada usvojila Strategiju kontrole streljačkog i lakog oružja čije je važenje isteklo 2015. Akcioni plan za sprovođenje Strategije je usvojen sa zakašnjenjem od tri godine, što je dovelo do toga da su u dužem vremenskom periodu ciljevi i aktivnosti zacrtani u strategiji bili samo mrtvo slovo na papiru. Nakon usvajanja akcionog plana nije izvršena nijedna njegova dopuna ili revizija, iako se kasnilo sa sprovođenjem mjera. Za realizaciju aktivnosti iz ovog akcionog plana nisu izdvojena posebna sredstva u budžetu, već su nadležna ministarstva koristila sredstva iz redovnih sredstava, zbog štednje smanjenih budžeta.
Drugi pokušaj koji je unio značajne pozitivne promjene u kontroli lakog naoružanja je usvajanje Zakona o oružju i municiji 2015. godine. Zakonom su pooštreni kriterijumi za dobijanje dozvole za držanje i nošenje oružja i predviđena je provjera zdravstvene sposobnosti osobe koja je podnijela zahtev za dozvolu držanja i nošenja oružja. Ipak, prostor za unapređenje pravnog okvira i dalje postoji. Rok za obnovu ljekarskog uvjerenja o zdravstvenoj sposobnosti za držanje i nošenje oružja je pet godina. To je isuviše dug period u kome može doći do velikih promjena u zdravstvenom stanju vlasnika oružja. Dodatni problem su ograničenja koja dolaze s godinama. Na primjer, u Španiji se ovakvo ljekarsko uvjerenje obnavlja na svake tri godine za osobe preko 60 godina starosti. Pored toga, svi koji žele da posjeduju oružje moraju da polože testove kojima dokazuju da imaju teorijsko i praktično znanje o bezbjednoj upotrebi oružja.
Zasad ne postoje dovoljno informacija o tome kako policija i zdravstvo sarađuju povodom izdavanja ljekarskog uvjerenja o zdravstvenoj sposobnosti za držanje i nošenje oružja. O značaju i izazovima u saradnji policije i ljekara govori nam i praksa u Velikoj Britaniji. Tamo su ljekari tražili nadoknadu zbog zahtjeva policije da se medicinski izvještaj dostavi u roku od 21 dana. Često se dešavalo i da policija traži izvještaj od ljekara bez potrebne specijalizacije. (Izrada kvalitetnog izvještaja, po mišljenju britanskih ljekara, zahtijeva šest pregleda koji oduzimaju čitav radni dan ljekara. Ovo je bio razlog kašnjenja u izdavanju dozvola za nošenje oružja u Britaniji.)
Dakle, za smanjenje broja ilegalnog oružja u Srbiji i jačanje bezbjednosne kulture potrebno je preispitati efekte legalizacije oružja i primjene politike kontrole lakog naoružanja.
(Autor je istraživač
Beogradskog centra za
bezbjednosnu politiku)
Peščanik.net