-Piše: Ranko Rajković
Kad postanemo članica NATO saveza hoćemo li imati pravo da razmišljamo o manje bahatoj, manje pohlepnoj, manje bogatoj, manje kriminalizovanoj i apsolutno nedodirljivoj vlasti, a da nas ne proglase protivnicima evroatlantizma kojem se naša država priklonila?
U prethodnih deset godina, kao građanin Crne Gore, to pitanje sam sebi postavljao mnogo puta.
Odgovor stiže uz dva paraleno aktivirana alarma, crvenog koji je izdala hidrometeorološka služba zbog ekstremno visokih temperatura u Podgorici i ultracrvenog povezanog sa bezbjednošću američkog poppredsjednika Pensa tokom njegove posjete politički užarenom području zetsko – bjelopavlićke ravnice.
Majkl Pens je došao da pozdravi činjenicu što smo, uprkos dubokoj podijeljenosti u narodu, postali nova članica NATO saveza. Iz njegovog pozdravnog govora shvatio sam da sada još manje smijemo razmišljati o nasilju, kriminalu, pljački, propadanju društva, jer to više ne predstavlja napad na duboko kriminalizovanu crnogorsku vlast već napad na novog partnera NATO saveza. Ne zaboravimo, NATO deviza glasi - kad je napadnuta jedna od NATO članica, napadnut je čitav NATO savez.
Na našu veliku nesreću, crnogorska vlast samim ulaskom u NATO savez (jedan od najmoćnijih u ukupnoj svjetskoj istoriji) i nedavnom posjetom američkog potpredsjednika Pensa dobija dodatno oružje za očuvanje svojih dvodecenijskih mandata i kriminogenih dostignuća. Građanima Crne Gore je indirektno poručeno – geopolitička situacija je takva da je još rano za svako razmišljanje o užasavajuće poraznim rezultatima crnogorskih vlasti i protestima protiv nje. Poručeno im je i da takve namjere postaju dodatno opasnije činjenicom da se mogu legitimno klasifikovati kao napad na NATO savez. (Oslušnite Pensovu opasku o aferi „Državni udar”)
Ne zaboravimo, najmoćniji vojni savez na svijetu prihvatio nas je sa našom starom političkom maksimom – prvo država, pa demokratija. Iako naša država na papiru zvanično postoji već deset godina, svi znamo ( i oni koji su zaokružili „DA” i oni koji su zaokružili „NE”) da demokratije, prava, pravde, slobode u nezavisnoj i suverenoj Crnoj Gori nema ni u naznakama. Međutim, to nije bio ni najmanji problem za Nato savez. Iz govora američkog potpredsjednika shvatili smo da je NATO savez našu staru devizu ,,prvo država pa demokratija’’ stopio sa svojom strategijom – prvo lojalnost našeg novog partnera u obračunu s Rusijom pa tek onda eventualni obračun sa decenijski dugim državno- organizovanim kriminalom našeg novog NATO partnera.
Još jedan primjer duplih standarda.
Prije 224 godine u deklaraciji jedne od NATO članica pisalo je: „Kada vlasti krše prava naroda, otpor je kako za narod u cjelini, tako i za svaki dio naroda, najsvetije od svih prava i najneophodnija od svih dužnosti”.
U istom vremenu, 1791. godine u povelji druge NATO članice pisalo je da se „garantuje pravo na pravično suđenje i prava optužene osobe”.
A kod najmlađe NATO članice i dan-danas (Ilindan 2. avgust 2017.) neprestano se guše i krše građanske slobode, nema pravičnih suđenja niti ikakvih prava za optužene osobe, a gotovo da nema ni šireg otpora koji bi trebao da bude civilizacijsko dostignuće i nužnost.
Za „narod i demokratiju” naše države kao nove NATO članice i dalje ostaje najrelevatnije dostignuće čuvena Lipkina cifra iz 2006. godine. Lipkina cifra predstavlja tačno utvrđeni broj izdajnika države Crne Gore, odnosno 44,5 odsto pronosiranih glasača (predsjednik, premijer i visoki zvaničnici upozoravaju na njih svakodnevno) koji su se usudili svojom rukom zaokružiti ,,NE’’ ovakvim vlastima i njenim ideološkim projektima. Vremenom, Lipkina cifra je porasla. Sada imamo više od 50 odsto onih koji su protiv članstva Crne Gore u NATO upravo zbog ove, ovakve i nesmjenjive vlasti kojoj je američki potpredsjednik došao u posjetu.
S obzirom na to da NATO savezu, po svim raspoloživim statistikama, nije partner narod Crne Gore već crnogorska vlast, za očekivati je da će svim sredstvima braniti crnogorsku vlast kao svog novog partnera od crnogorskog naroda. Braniće je od gnjeva koji potiče od obespravljenih crnogorskih građana i njihovih žudnji za slobodom i demokratijom, a ne od destrukcije koja nam navodno dolazi iz Rusije na koju se američki potpredsjednik posebno osvrnuo.
Rusija nam je tako daleko, a nepravda tako blizu.
Htjeli mi to ili ne, Rusija nam je u prijatnim uspomenama na dobročinstvo i uz njenu pomoć izgrađenu državnost. Rusija nam je u jednorodnom duhu, dahu i svjetlosti vjekovnih narodnih veza i tradicija.
Ma koliko je maskirali, nepravda nam stoluje u poniznoj državi sa statusom novog NATO saveznika, histeričnog neprijatelja Rusije i ushićenog Pensovog domaćina.
Rusija nas opominje na istorijsko, duhovno i državno porijeklo.
NATO savezništvo, izboreno dubokom podijeljenošću naroda, produžava i osnažuje naše rascjepe i nepravdu koja nam preko marionetske vlasti i njenog evroatlantskog sluganstva svakodnevno diše za vratom.
Naravno, Majk Pens je došao da nas upozori na prednosti nepravde podržane evroatlantizmom i na rizike od promjene vlasti, uspostavljanja pravde, državnog dostojanstva i održavanja bilo kakvih veza s Rusijom.