- Piše: Vojislav Bulatović
Dok živimo, ne mislimo na buduću istoriju i budući život koji će se za nju vezivati i na nju naslanjati. Kad bismo na to mislili, ne bismo svojim potomcima ostavljali tolike provalije da ih premošćavaju. Kao da ne znamo za mudrost: ne učini ništa zbog čega ćeš se kasnije kajati! Ideologija ,,krvi i tla” nije nam dozvoljavala da se udaljimo međusobno ni kad se grlimo ni kad se uništavamo.
Sve češće čujemo izjave u raznim sučeljavanjima, na primjer, mladih: „Mogli bismo mi da živimo složno zajedno, ali nam istorije to ne dozvoljavaju.“ Šta se tu može, ratovali smo za svoje i tuđe interese, slagali osvetu na osvetu (jer ko se ne osveti taj se ne posveti)! Ukloniti taj strašni grijeh koji se s generacije na generaciju prenosi i uvećava nije moguće, jer bi se time pogazio amanet predaka i oprostilo neoprostivo. „Neka bude borba neprestana!“, ali ne ona oslobodilačka, već porobljivačka i antiživotna. Život je, dakle, kao trenutak naknadne prerade neprobavljene istorijske materije. Naše zlopamćenje silno se uvećalo nakon jugoslovenske tragedije, od tog najnovijeg „ovjeravanja“ istorijskih neprijateljstava. Ravnopravna jugoslovenska braća okomila su se svom žestinom na instinkt koji ih je spajao u borbi i izgradnji zajedničke kuće. I bili su odlučni da sprovedu nacionalnu diobu svega što je bilo pod njenim krovom. Nacionalna država i nacionalno pravo postali su alibi za svako učinjeno djelo i nedjelo. U jugo-regionu traga se za snagama pomirenja i iznalaženja kompromisa s prošlošću. Paralelno s tim naporima političari i dalje pozivaju na vaganje zločina i sankcionisanje skrivenih vinovnika, ali uvijek kod drugih. U uzajamnim optužbama nema kajanja, nema praštanja, sve se trpa na zle duhove onog drugog. „Graničari“, na primjer, ne miruju. Europska Hrvatska ima tako sporne granice sa Slovenijom, Srbijom, BiH i Crnom Gorom. Srbija ima i kosovski čvor. G-đa Kolinda sa svojim braniteljima stoji čvrsto na Tuđmanovom stavu da „Hrtvatska ne dâ nikom ni pedalj svoje teritorije!“ Vladajuće elite te države ne libe se da ističu kontinuitet hrvatske državnosti sa ustaškom NDH ispred antifašističkog utemeljenja te državnosti. Normalizacija i neophodna saradnja ne može se graditi na bilo kom vidu prevrednovanja ustaštva. Iz inostranstva šire teze da je zao duh balkanski nešto trajno što „kreira“ istoriju i zato ga treba držati pod kontrolom kao “Baš-Čelika” iz naše narodne priče. Ne zbog nas, već zbog interesa Zapada, kao što ističu često Danijel Server i drugi zvaničnici. Vječiti ratnici kao da slijede lančane reakcije osvetoljublja bez obzira na cijenu. Ova teza zaboravlja (vjerujemo svjesno) da ovi ratnici nikada nisu ratovali međusobno (osim kod diobe Jugoslavije) a da nisu bili uvučeni u neki širi sukob, dakle, ratni duh je stizao od osvajača i gospodara ovog prostora. Pod tuđom zastavom nanosili su jedni drugima zlo (čak i u poslednjem ratu inostrani faktor je bio involviran u raznim ulogama: od različitih vidova podrške, pomoći u kreiranju svjetskog javnog mnjenja do bombardovanja jedne sukobljene strane – srpske). Treba li naglasiti da su imperije koje su gospodarile ili ratovale na ovim prostorima bile glavni kreatori svekolikog zla?! Oni su se povukli, a istorija zla je ostala da truje (su)život ovih ozloglašenih osvetnika.
Činilo se da je u socijalističkoj Jugoslaviji nađena spasonosna formula mira i sloge: bratstvo i jedinstvo, JNA, jedna partija. Međutim, upravo je ta kombinacija bila trn u oku nacionalističkih snaga (potpomognutih iz „slobodnog svijeta“) koje su skupljale independističku energiju tokom postojanja zajedničke države. Tako je za vrijeme Titove vladavine posredstvom hrvatske emigracije iz zemalja „slobodnog svijeta“ isporučivan Jugoslaviji terorizam. Na javnim mjestima u Beogradu (bioskopima i željezničkoj stanici) odjekivale su eksplozije paklenih mašina. Potom su ubačene i terorističke grupe u BiH, što opet nije bilo dovoljno, pa se prešlo na ambasade u inostranstvu! (Sada nekima od tih aktera podižu i spomenike). Ne sjećamo se da je iko podigao glas protesta protiv tih terorističkih akata. Kao da je i to malo bilo! Praksa ubacivanja terorista nastavljena je i za vrijeme rata u BiH. Ignorisanje terorizma izvan „slobodnog svijeta“ demonstrirano je i u slučaju Sovjetskog Saveza i Rusije. Na strašne zločine na tom prostoru nije bilo paljenja svijeća u Evropi ili one poruke: „Svi smo MI’’! To je funkcionalni terorizam!
Dajmo šansu životu, skrajnimo prošlost iz svakodnevice, apeluje se sve više sa raznih strana. Pomirenje, riječ koja izaziva ambivalentna osjećanja i većina na njen pomen sliježe ramenima kao da se nalaze na besputnom terenu. Političari nemaju takav stav, bar oni vodeći. Oni još uvijek čuvaju svoj narod na istorijskom kursu, jer su oni pozvani da budu kormilari i da čuvaju tekovine oslobodilaca, branilaca „vođe nacionalnog preporoda“. Do juče je tu bio jedan neprikosnoveni vođa, danas mnogi prave sebi mjesto u istoriji „svog“ naroda. (U njihovim očima Amerikanci mora da izgledaju kao vanzemaljci kad pod jednom zastavom „vuku“ onoliko država, nacija, etničkih i vjerskih zajednica! A tek, jedan predsjednik(!) koga tamo sudije i tužioci pretresaju kao i druge građane!). Balkan je ovo, Balkan! Šta raditi sa istorijom pitaju se i ljudi prosvjete i nauke. Može li se u ime istine pred mlad svijet izručiti sav taj koncentrat ratnih zala? Jedni su za filtriranje, drugi za sklanjanje u „sarkofage“, treći – sve glasniji, za istorijsku priču ispričanu iz raznih perspektiva! Neka svako kaže svoje! Ali, gdje tu naći „didaktički spoj“ zapitao se jedan profesor istorije. U osnovnoj školi znanje mora imati jasnoću i izvjesnost, dok u srednjoj i visokoj perspektive mogu da budu plodonosne.
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.