-Piše: Boris Jovanović

U svojoj naivnosti koja očigledno prolazi, mislio sam da smo onako baš ljuđi od razgovora i da nikada na ovaj uzvišeni presto mudroslovlja neće banuti-blejanje i njen destilat-dukljanska blejana.
Blejanje zableja i prije i strašnije nego što bi se i svaki sioranovski mrčenik ponadao. Pleme gorostasnih i mudroukrašenih razgovordžija malo-pomalo, mic po mic, postade, o tugo čemerna, pleme ortodoksnih zamuklih blejača.
Izgleda da Onaj koji obilato daruje, nemilosrdno i uzima ono čime nas je počastio. Dao nam riječ, ukrašenu i udešenu, okićenu i začinjenu, pa nam je najzad uzeo, jer smo je nemilice trošili i skrnavili. Nestade riječi, ugasiše se varnice uma i žeravice srca, potroši se med usta, zatupi mač riječi, uskisnu nektar duha, i nastade opšto i konačno blekalište i strašna i sušna blejana...
Da je blejanje isto što i ćutanje i da se presahla riječ pretvorila u muk i tišinu, ne bi bilo ni naših najnovijih jada sa blejanjem. Bolje da smo zamukli i zamutavili nego što smo na prečac i za zastid problejali u ovim godinama i sa ovom pregolemom tradicijom koja je više od svega bila tradicija uznebesanog besjedništva. I kad nijesmo, a nijesmo uglavnom, imali hrabrosti i skoposti, imali smo i napretek priča i riječi o podvizima. I kad nijesmo, a nikada nijesmo, imali slobode i praviteljstva, imali smo razbujalih riječi i kaža o miloj nam i zlatnoj slobodi i pravdi. Znali smo da se dičimo onim što nijesmo ni imali, a sada, kad je nastupila sveopšta bleka i blejana, nemamo ni dičnosti ni dičenja...
Mnogo smo se zorili ljudskim razgovorom i u toj uzornosti ostali smo i bez zora i bez razgovora, a i bez bilo kakve potrebe da se još malčice zornemo i prizovemo. Današnji zor i razgovor nije za nekadanje riječi. Tako su naše svečano opremljene riječi brzinom milogorskog avetluka, postale obogaljene riječi, misli u ritama, prognani gubavci koji samo između sebe ćućore, šapunjaju i šušketaju. I riječi su ishlapile i pobjegle iz blejališta koje je retoričkom mađijom bezriječnosti sve naše zbornice i zborovanja pretvorilo u mukališta i blejališta...
Tako je muka sa blejanjem postala jedna od najvećih muka među svim mukama koje su nas snašle i bez kojih ne bismo ni bili ovo što jesmo i što ćemo tek biti. Nijesmo, neumoljivo je činjenično stanje, nikada imali ništa, ali smo makar na riječima temeljili sve ono što nam je bilo potrebno. Kada je blejanje zamijenilo riječ, a blejana misao, izbijen je temelj iz onoga što se na riječima temeljilo i strovalilo ga u prašinu i nigdinu. Jer, kako bi se drugačije nazvalo čudno zidanije koje se temelji na blejanju i koje se blejanom umjesto krovom pokriva, ako ne bi- ništa u svemu....
Ono što zagluhnutim ušesima ipak čujete u našim varošima, po našim agorama, sokacima, kafanama, bircuzima, a osobito u javnim kućama, što ih institucijama sistema bez sistema zovu, nije nikakav zuj, bruj, galama, proklijala riječ ili rascvjetala misao, već prosto-naprosto, blejanje koje je zaglušnije od svake riječi, a besmislenije od svakog besmisla...
Pleme razgovordžija postalo je, po direktivi milogorskih blejača, skupina praznorekih galamdžija koji ne govore da bi kazivali, već kazuju da bi govorili. Tako se ljepota plemenitog crnogorskog oratorstva koje je rađalo vjekovima na ovim vinogorjima pametne riječi, pretvorila u svrbljivu logoreičnu avet koja je kao svaka stidna vaš osramotila i unizila sve čega se dotakla...
Osim što ne daju da im zatisnete usta, logoreični manijakalni blejači, zabranjuju i da zatisnete uši da biste sačuvali bar malo krišom usirenih pametnih riječi. Onaj ko ne sluša blejanu, slušaće oluju, poručuju badavadžije koje se rasipaju praznim riječima kao vrabac govan.ima...
Kada istroše arsenal uzvišenog blejanja i elitnog avetluka, naši logorejci prelaze na obične, smrtne teme, da bi praznim hodom prenapregnute misaone mašine odmorili svoj državotvorni mozak. U trenucima dokolice elitnih blejača nastaje pomenuta svrsishodna –blejana. Blejač prepušten blejani uglavnom priča o stvarima i pojavama koje nijesu za priču. Blejana je zapravo gigantski herbarijum osušenih bogaljastih riječi koje se izgovaraju uz pomoć svih udova i u odsustvu glave koja je izgubila svoju nekadanju namjenu...
Zato nikada ne pitaj markiranog mučenika zašto je skliznuo u metafizičke dubine i na tren zaćutao. Pitaj ga kada će izroniti na površinu, problejati i prekinuti mučnu blejanu...

(Autor je književnik)