Piše: Vladimir Gligorov


Budući da Grčka postavlja pitanje njemačkih reparacija, nije nezanimljivo podsjetiti se rasprava o njemačkim reparacijama posle Prvog svjetskog rata, u kojima su posebno značajnu ulogu imali Kejnz, koji je smatrao tadašnje zahtjeve koji su postavljeni Njemačkoj nerazumnim, i Olin, kasnije poznati švedski ekonomista i dobitnik Nobelove nagrade.
Ostaviću po strani detalje, koji uostalom nisu naročito važni, i samo pogledati koliko bi eventualni transferi novca pomogli Grčkoj. Uz to, potrebno je uzeti u obzir da ono što važi za transfere novca, bilo da je riječ o reparacijama ili doznakama ili o stranoj pomoći, važi i za strana ulaganja, bez obzira na to što prvi ne stvaraju neposredne finansijske obaveze prema inostranstvu, a drugi stvaraju.
Uzmimo da Njemačka stvarno plati reparaciju Grčkoj, recimo u eurima, šta će se dalje događati s tim novcem? Ili, postavimo pitanje drukčije, uzmimo da Njemačka uloži zahtjevanu sumu novca, kao što se ponegdje i sugeriše, koje bi bile posledice po grčku i po njemačku privredu? Neki u ovom kontekstu ukazuju na primjer transfera sredstava iz zapadne u istočnu Njemačku od pada Berlinskog zida do danas. Nije izvjesno da je od njih veću korist imao istok, a ne zapad, a nije nemoguće i da je Njemačka u cjelini bila na gubitku. No, to je samo upozorenje da ne bi trebalo biti siguran da zemlja koja plaća reparacije mora da prođe gore od zemlje koja ih prima, što je jedan od Olinovih argumenata u pomenutoj polemici sa Kejnzom.
Uzmimo, dakle, primjer stranih ulaganja. Recimo, Njemačka uloži, naravno u nekom vremenskom periodu, 300 ili nešto manje milijardi eura u Grčku. Za toliko, opet u određenom vremenskom periodu, mora da poraste i njemački izvoz, jer se iz njega naravno namiruju njemačka prekogranična ulaganja. Jedan dio tog izvoza ići će u Grčku, jer ta zemlja mnogo uvozi iz Njemačke. Riječ je, naravno, o industrijskim proizvodima. Kako bi Grčka imala više novca za prihod od reparacija, tražnja za njemačkim proizvodima bi se povećala, pa bi oni, bar u Grčkoj, bili skuplji (poskupjele bi i grčke usluge, ali to ostavljam po strani). Sav taj povećani njemački izvoz ne bi išao u Grčku, pa nije lako izračunati po kojim bi tačno cijenama Njemačka povećala izvozne prihode, ali je sasvim moguće da bi bilo čak potrebno da se njemačka proizvodnja poveća kako bi se zadovoljio povećani izvoz. Kako Njemačka može da uzima kredite sa veoma niskim, praktično negativnim, kamatnim stopama, plaćanje reparacija Grčkoj zapravo bi dovelo do povećanja njemačke proizvodnje za izvoz. A kako bi povećane njemačke finansijske obaveze prema inostranstvu obuzdale rast njemačkih nadnica, njemačka proizvodnja za izvoz mogla bi da bude i veća nego što je potrebno da bi se ostvarili prihodi potrebni da se plate reparacije.
Kako stoji stvar na Grčkoj strani? Zanimljivost ovog zamišljenog slučaja plaćanja njemačkih reparacija Grčkoj jeste u tome što mi znamo šta se događalo u Grčkoj u periodu velikog priliva stranog novca. Grčka ima veliki strani dug zato što je u dobra vremena pozajmljivala novac od njemačkih i drugih stranih banaka, po praktično njemačkim kamatnim uslovima, usled članstva u monetarnoj uniji i uglavnom ih ulagala u imovinu ili kapital koji nisu naročito mnogo povećali grčki izvoz. Naravno, strani novac, bilo da je riječ o transferu kao što su to reparacije, ili o kreditu, ili se stavlja na stranu ili se troši na uvoz. I ukoliko se ne uveća izvozna ponuda, biće teško vratiti dug ili samo uravnotežiti trgovački bilans drugčije nego smanjenjem potrošnje ili prodajom imovine.
Naravno, reparacije ne moraju da se vraćaju, ali ne moraju ni strani dugovi ako se povećaju toliko da se izazove socijalna pobuna, što se i dogodilo u Grčkoj. Kejnz je zaista vidio tu opasnost u njemačkom slučaju. Doduše, Njemačka je doživjela bum u periodu posle kraja posleratne hiperinflacije i prije izbijanja velike ekonomske krize, pa je odbijanje da se plaćaju reparacije više bilo politički motivisano, a ne zato što je njihov teret bio neizdrživo veliki. No, u slučaju Grčke prekid priliva stranih sredstava doveo je do duboke privredne krize, pa onda i do protesta uperenog protiv zahtjeva kreditora.
No, uzmimo da se taj dug otpiše kao da je riječ o reparacijama Njemačke, šta se mijenja u grčkoj privredi? U ovom je času uvoz iz Njemačke i drugih zemalja, koje ovdje ostavljam po strani, veoma ograničen, jer je potrebno štedjeti da bi se vratio dug. Ukoliko bi se otpisao dug, Grčka bi mogla da uzme nove pozajmice i da počne da uvozi, recimo njemačku industrijsku robu. Što je svakako dobro za grčku potrošnju i njemačku proizvodnju. Isto bi se postiglo i ako bi se obnovljena grčka potrošnja finansirala njemačkim reparacijama.
Drugčije bi, naravno, bilo kada bi se povećale njemačke plate, pa onda i potrošnja, a tako i uvoz. Kako je to teško postići, bar ne u većem obimu, pregovorima njemačkih poslodavaca i sindikata, možda bi bilo najbolje da se izvrši transfer novca Njemačkoj, čime bi se svakako povećao njen uvoz. Jedino što je njemački uvoz iz Grčke praktično zanemarljiv. Tako da se transferima u bilo koji od ta dva pravca ne može mnogo učiniti za Grčku. Potrebno je da ona poveća proizvodnju za izvoz, a u tome nedostatak novca, bilo u vidu kredita ili unilateralnih transfera, nije ključni problem.Peščanik.net