PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Naravno, Gorkić i svi rukovodioci KPJ nestali u čistkama javno su žigosani kao neprijatelji i imperijalistički špijuni. To je zvanično učinjeno na sjednici u Bohinjskoj Bistrici, u proljeće 1939. godine, kada je Tito konstituisao Centralni komitet od svojih ljudi. Tada su postavljeni temelji za, kako kaže Kosta Nikolić, „kvadriomonijalni sistem vlasti” sastavljen od Tita, Rankovića, Đilasa i Kardelja. Čak je i poslije rata Tito tvrdio da je Gorkić, na primjer, održavao veze sa reakcionarima kao što su Slobodan Jovanović i Dragiša Vasić. Međutim, vremenom je počeo da rehabilituje svoje bivše drugove i saborce. Već 1959. godine, na proslavi 40 godina Partije, sa pijetetom se prisjetio nevino stradalih drugova. Na Devetom kongresu SKJ, 1969. godine, proširio je spisak „drugova nevinih Staljinovih žrtava”, a snažno je istakao da na njih treba „trajno sačuvati uspomenu”. (Oba puta nije bilo pomena Sime Markovića i Milana Gorkića.) Milana Gorkića je rehabilitovao u predgovoru svojim Sabranim djelima iz 1977. godine.
Međutim, jednog svog konkurenta Tito nikada nije rehabilitovao. To je Petko Miletić. On je bio Titov nemezis. Stolarski radnik, pravi revolucionar, učesnik u mađarskoj revoluciji, koji se kao odmetnik po crnogorskim šumama mjesecima borio protiv buržoaskog i velikosrpskog režima, čovjek čije je ime nosila jedna internacionalna brigada u Španiji, čije je herojsko držanje pred sudom privuklo pažnju međunarodne javnosti. Miletić se izvukao od čistki jer je u njihovo vrijeme robovao u Sremskoj Mitrovici, gdje je vodio tzv. kaznionički komitet KPJ („kakić” u komunističkoj terminologiji), a kao vođa „fundamentalističkog radikalizma” među uhapšenim komunistima. Inače, sa dvije stotine članova, mitrovička partijska organizacija bila je jedna od najjačih u zemlji. Miletić je propovijedao samožrtvovanje i antiintelektualizam, pa su on i njegovi sljedbenici nazivani „vahabiti”, po ugledu na fanatični islamski pokret koji se razvijao na Arabijskom poluostrvu krajem 18. i početkom 19. vijeka. Na svoju stranu je privukao mlade, borbene komuniste, sa Milovanom Đilasom i Aleksandrom Rankovićem na čelu. Jedan od pokazatelja Titove političke vještine jeste to što je od ovih Miletićevih „vahabita” napravio svoje najodanije sljedbenike. Dakle, Miletić je imao sličan, radnički, strog i borben imidž kao Tito, samo autentičniji. Kada se u jesen 1939. godine pojavio u Moskvi, počeo je da radi o glavi Titu, kao i ovaj njemu. Na kraju je presudio Kopiničev izvještaj, po kome je Miletić sarađivao sa beogradskom policijom još 1920. godine. Pero Simić tvrdi da su izvještaje o Miletićevom izdajništvu slali i Pijade, Ivo Lola Ribar i Milovan Đilas. Kada je samo sovjetsko tužilaštvo 1963. godine posumnjalo u vjerodostojnost tih izvještaja, jugoslovenska strana je odbila da razmatra eventualnu Miletićevu nevinost.
Niko više nije stajao na Titovom putu ka potpunoj vlasti u KPJ. On sam će u životu pričati mnogo različitih verzija (prema Peri Simiću čak šesnaest) o svom usponu ka položaju generalnog sekretara, koji se u hagiografskim radovima stavljao u 1937. godinu, a u stvarnosti nije završen prije Pete konferencije u jesen 1940. godine, kada je Kopinič, mimo svake procedure, pozdravio „Valtera, generalnog sekretara CK KPJ”. Tada je, isto tako neformalno, izabran i Centralni komitet, u kome se nije znao konačan spisak članova, a koji se nije sastajo sve do 1948. godine. Na toj konferenciji došlo je i do rasprave da li se boriti ako Hitler i Musolini napadnu Jugoslaviju. Prethodne godine SSSR je napravio potpuni zaokret paktom sa Trećim rajhom. KPJ, koja u proljeće te 1939. godine organizuje sakupljanje studenata dobrovoljaca za borbu protiv fašizma i pomoć Čehoslovačkoj, nekoliko mjeseci kasnije napada „anglo-francuske imperijaliste” kao vinovnike rata i organizuje pobunu protiv mobilizacije rezervista. Posebno je tragičan obrt ta politika dobila u najkrvavijim beogradskim demonstracijama 14. decembra 1939. godine. Studenti komunisti su napali komemoraciju admiralu Gepratu kao ratnohuškačku i „priklanjanje uz anglo-francuski blok”. Onda je Univerzitetski senat odobrio desničarskim studentima organizovanje proslave dana ujedinjenja 1. decembra. To je izazvalo gnjev komunista i nerede na Beogradskom univerzitetu, pa je Univerzitet zatvoren. Tog 14. decembra u protestima je poginulo više ljudi. Nepune dvije godine kasnije isti ti ljudi koji su bili spremni da poginu u borbi protiv „anglo-francuskih ratnih huškača” i proslavljanja mrskog dana ujedinjenja Jugoslavije, ginuli su kao antifašisti u zajedničkoj borbi i sa Britancima i Francuzima, a obnova Jugoslavije, doduše sasvim drugačije, postala je jedan od glavnih ciljeva KPJ.
A ta partija je dosta ojačala baš u vrijeme Titovog uspona ka vrhu. U tome vjerovatno ima i njegovih zasluga. Od 1937. do 1941. godine broj komunista se upetostručio, makar po ne baš najpouzdanijim izvorima same Partije. Izaslanici Kominterne su bili veoma zadovoljni stanjem KPJ pred Drugi svjetski rat, dok je Kominterna svega nekoliko godina ranije razmišljala o raspuštanju KPJ. Zapravo, ova partija, svikla na ilegalni rad i teške uslove, bila je spremnija za rat od velikih legalnih komunističkih partija. To će se ubrzo jasno pokazati.
(KRAJ)