Piše: Jovo Pejović
Kao što je žuta greda bila fatalna za bivšu vlast, tako će brutalna upotreba sile na mirne demonstrante pred Skupštinom Crne Gore biti fatalna za aktuelni režim. Toga moraju biti svjesni oni koji su izdali naredbu za upotrebu sile kao i izvršioci-batinaši, jer u istinskoj njegoševskoj Crnoj Gori nasilje nad sopstvenim narodom se nikada ne zaboravlja. Iako sam, zašto to ne priznati, pripadao onima koji su bili skeptici po pitanju ispunjenja opravdanih zahtjeva DF-a a naročito onog o formiranju prelazne vlade, upravo zato što diktator nikada slobodnom voljom ne daje slobodu i što uvijek golom silom brani ono što je oteo od naroda, sada sam više nego siguran da je danas režim Mila Đukanovića bliži kraju nego juče, jer kad predugo traje tišina nekako zazvuči, a ljudi koji su danima dolazili na proteste pokazali su karakter. Protesti DF-a su izbacili na svijetlo dana koliki je strah onih velikih ali prvenstveno onih malih DPS aparatčika koji zahvaljujući ovoj vlasti godinama žive na grbači naroda. I ma koliko to zvučalo nebitno, njihova umiješanost u brojne zloupotrebe režima je tolika da žive u paničnom strahu - što poslije Mila Đukanovića? U tom strahu za egzistenciju žive i oni režimski mediji koji su sa neviđenom mržnjom komentarisali sve što se događalo na protestima, a vrhunac frustracije iskazivali su zbog zatvaranja za saobraćaj dijela bulevara Svetog Petra Cetinjskog, a želeći da na taj način Podgoričanima omraze DF. A blokada Podgorice traje punih 27 godina, počev od onih dana kada je režim Mila Đukanovića zatvorio Radoje Dakić, INIS Marko Radović, Elastik, 19.decembar, TITEKS, Mljekaru, Goricu i mnoge druge kolektive koji su dali najveći doprinos izgradnji Crne Gore i ostavio bez kore hljeba desetine hiljada radnika ovih kolektiva i njihovih porodica. Na grbači tih radnika Podgorica je vaskrsavala iz pepela. Danas su, po mišljenjima dobro upućenih, stvarni vlasnici atraktivnih lokacija na kojima su egzistirali ovi kolektivi najistaknutije ličnosti iz vrha režima sakriveni iza tamo nekih Čelebića, Radovića i koga sve ne. Iako je Crna Gora danas duboko podijeljena na najvažnije pitanje, pitanju jaza između bogatih i siromašnih, vlast to želi sakriti produbljivanjem onih drugih podjela na vjerskoj i nacionalnoj osnovi, a sve je počelo 90-ih godina prošlog vijeka. Dok je režim Mila Đukanovića slao u rat za mir običan i siromašan svijet vaspitavan na primjerima svojih slavnih predaka o neophodnosti odbrane svojih prađedovskih ognjišta, za to vrijeme su dobro organizovane grupe kriminalaca i ratnih profitera iskazivale svoj patriotizam krađom sopstvene države i postali saveznici vlasti u svim izbornim krađama u Crnoj Gori. Na stvaranju države u kojoj će se sva vlast zasnivati na moći jednog čovjeka, njegove rodbine, kumova i prijatelja a sve po scenariju onih centara moći van Crne Gore koji od Evrope hoće da naprave sluškinju. Zato časni i pošteni ljudi nemaju potrebu da se udaraju u grudi i da se razmeću svojom ljubavlju prema otadžbini. Njihov patriotizam je kao i svaka istinska ljubav intiman i nenametljiv. Riječ patriota po formulaciji režima postala je oznaka za njihov orginalni prototip mentalno skučenog i intelektualno ograničenog čovjeka koji mrzi sve koji ne pripadaju njihovoj ideologiji i ne misle kao oni. Njihovo poimanje patriotizma je postalo njihov zaštitni znak političke podobnosti i sigurno skrovište za veliki broj nitkova, hulja i probisvijeta. Zato se ponekad zapitam otkud toliko sljepilo među članovima DPS-a kojima svakodnevne afere o milionskim krađama i malverzacijama njihovih čelnika nijesu razlog da im okrenu leđa. Dobitnik Nobelove nagrade za književnost Mario Vargos Ljosa u pozdravnom govoru povodom uručenje ove nagrade izjavi: „Domovina nijesu zastave, ni himne, ni nepobitni govori o herojima i simbolima, nego šačica mjesta i osoba koje nastanjuju naše sjećenje preplavljujući ga melankolijom, toplim osjećajem da bez obzira gdje se nalazili uvjek postoji ognjište na koje se možemo vratiti.“ A to ognjište je onaj mali dio Crne Gore u kome se nalazi očeva kuća, očev grob, očeva stopa i sve ono lijepo čega želimo da se sjetimo. A jedan od najuticajnih savremenih pisaca, Paolo Koeljo, izjavi: „Sve bitke u životu služe da nas nečemu nauče, uključujući i one koje gubimo.“ Kad - tad ćemo shvatiti da smo mnogo puta branili laž, obmanjivali sebe i patili zbog gluposti, no pravo bogastvo je kada ste toliko skupi da vas niko ne može kupiti. Smisao života nije da živimo vječno već da napravimo nešto što će živjeti vječno. U tome je vrijednost svih onih građana Crne Gore koji su danima protestovali pred Skupštinom Crne Gore. Ova DPS-SDP vlast liči na pokvareno jaje, spolja bijela ljuska, a iznutra mućak. Kada jednoga dana dođu na naplatu svi grijesi koje su počinili nad sopstvenim narodom, ne bio ja u njihovoj koži. Zato, glavu gore svijetli obraze Crne Gore, jer budućnost Crne Gore pripada tebi. Borbu za slobodu treba voditi svuda i na svakom mjestu gdje se budu kretali istinski borci za njegoševsku Crnu Goru, jer u životu sve se jednom preokrene pa će i u Crnoj Gori koja je 27 godina zatočenik diktature jednog čovjeka. Tako i pjesnik pod utiskom života, pod ovim režimom napisa stih u ime onih obezpravljenih i uputi pitanje Crnoj Gori: „Stalo je vrijeme, a ti daleka. Čuješ li kako naša duša jeca? Jesi li majka ili maćeha, jesmo li i mi tvoja djeca?“
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.