Piše: dr Ilija Kračković
Opet sam sa Gavranom, mojim Gašom, sjedimo i ćaskamo. Dežurna tema, šta bi drugo, no politika. A, Gašo k’o Gašo, sve zna, sve čuje i vidi, prosto mu se divim. Trudim se da nešto naučim, ali ne ide – nijesam za to. Odmah o naciji, o jeziku, kako se ko izjašnjava. Vidim, ima pik na mene, nešto sam mu sumnjiv na tom planu, a što i da kome ispostavljam račune, koga briga. Na kraju ne bi druge no odgovorih: “Vidiš Gašo, moja žena” počeh zaobilazno “radi u jednoj ustanovi, dobro joj je, izjašnjava se kao Crnogorka i govori crnogorski”. “Kako to?” začudi se Gašo “do juče je bila Srpkinja, rođena je i do udaje živjela u Hercegovini u 100 posto srpskoj sredini, a sad odjednom Crnogorka!” “Tako bogme, Gašo” rekoh, a onda on nastavi kako su mnogi Srbi preko noći postali Crnogorci. “I to je istina” rekoh, a Gašo neće da me ostavi na miru, nego zapitkuje kako se ja izjašnjavam. “Ja kao Crnogorac i to od 1955. godine od kada sam pošao u školu” i onda razmišljam možda Gašo govori istinu. Gledam jednog starog profesora dok izlaže na TV-u koliko se trudi da u govoru upotrijebi ona dva dodatna slova, a do juče je bio Srbin pa Srbin, a onda izjava jednog zvaničnika da se samo magarad ne mijenjaju – i to je istina. Na kraju ne zamjeram nikome.
“Sjećam se” nastavljam dalje priču, “daleke 1974./’75. kada sam služio vojni rok u Osijeku u Hrvatskoj. Ujutro u smotri, na stroju, pita nas vojnike komandir čete što smo po nacionalnosti, a ja najgrlatiji kažem – Crnogorac.” Kakva je to bila privilegija, gledaju te drugovi vojnici posebnim očima, a posebno starješine. A, onda poznanstvo s prijateljicom Osječankom, još više me uvjerilo u ugled Crnogoraca. Vodila me svuda po Slavoniji kod prijatelja i pokazivala, a ja se pravio važan. Pričam Slavoncima o Crnoj Gori s ushićenjem, o čojstvu, junaštvu, a oni slušaju i gledaju. A, onda u datom trenutku znao sam i da zastanem s hvalom, jer sam znao da se prisjetim poslednjih riječi kralja Nikole, praktično na umoru. Kada su ga pitali šta mu je najžalije, a on odgovorio: “Što će svijet jednog dana upoznati Crnogorce!” Koliko je bilo mudrosti u toj izreci. Trebalo mi je mnogo vremena da je odgonetnem.
Nastavih dalje svoj monolog, a Gašo, za divno čudo, sluša. Volim sve što je crnogorsko, posebno istoriju, kulturu, običaje. Jedino moram priznati malo mi je bliža Srpska pravoslavna crkva, mada ne mrzim ni ovu drugu. Ono što jes – jes, iako sam više ateista nego vjernik. Možda me je malo naljutio Amfilohije one noći na protestu, kada izjavi da ga je poslao Sveti Petar. Ne vjerujem, Sveti Petar je bio pomiritelj. Poslije Crne Gore i Crnogoraca, najviše volim Srbiju i Srbe i proklet bio svako koji nas zavađa.
Dotakosmo se i idućih izbora, a ja, kao da neću, pitam Gaša šta misli ko će pobijediti. A on kao iz topa: “Milo, a ko bi drugi” i nastavi “vidiš da je mudriji i lukaviji od svojih oponenata, on od neprijatelja stvara prijatelje, ovi drugi od prijatelja u svojim partijama stvaraju neprijatelje.” “A, kako to misliš da od neprijatelja stvara prijatelje?” “Fino, reći ću ti živu istinu kako je od tri neprijatelja stvorio prijatelje. Prvo, s Hrvatima je počeo svađu 1991. godine i to je trajalo, a danas najveći prijatelji, umije on bolan.” “Hoćeš da kažeš kako smo s Hrvatima bili u ratu?” pripitah. “Izgleda, Iko, da samo ti to ne znaš” nastavlja Gašo. “Mojih 60 radnika iz fabrike koju sam tada vodio bilo je krajem 1991. godine mobilisano na hercegovačko ratište, bili su stacionirani u Popovom polju i Slanom, a odatle krenuli preko Konavala i Cavtata prema Dubrovniku.” “Ma, Gašo, nijesi u pravu”, prekidoh ga i nastavih “bili su mobilisani ne od strane aktuelne vlasti u Crnoj Gori već od Vrhovne komande JNA.” “Ne. Iko, nijesi u pravu, ipak je rukovodstvo aktivno učestvovalo u svemu tome.”
Bože, kao da nijesam tada živio u Crnoj Gori i čitavo vrijeme živim u zabludi kako Crna Gora nije učestvovala u ratu. Možda je Gašo u pravu, treba reći istinu i samo istinu, ne smije se prekrajati istorija, danas smo u dobrim odnosima sa Hrvatskom i tako treba nastaviti, ali ipak da malo sačekamo da vidimo sudbinu Prevlake.
“Drugo”, nastavi Gašo, “ono sa progonom Bošnjaka koji su spas potražili u Crnoj Gori. Vidje li, Iko, kako ih potjeraše i predaše bosanskim Srbima, a poslije zna se šta je bilo.” “A ko ih je protjerao?” pripitah. “Znade se, Iko, dobro se znade ko ih je protjerao. Ipak, najgore od svega toga je što i Bošnjaci možda znaju punu istinu, a stalno insistiraju i traže krivce. Mudar narod nema šta, pa i pored svega toga veliki dio njih glasa za DPS”, završi Gašo.
“I treće”, nastavi Gašo, “kako nas je NATO 1999. bombardovao, a danas najveći prijatelji, ljubimo se i grlimo, stremimo njima u zagrljaj, kao da nije bilo ništa.” “Pa i nije bilo ništa”, odbrusih Gašu “nijesu nas gađali, ko to kaže.” “Ja, Iko, ja” nastavi i ispriča tužnu priču o susjedu koji je nastradao od zaostale kasetne bombe. “Kosio susjed livadu traktorom, u blizini aerodroma, bio je jul 1999., kad ono nabasa na kasetnu bombu koja je u dodiru sa kosilicom eksplodirala i moj susjed doživio teške povrede, između ostalog, izgubio je i oko. Poslije pola godine oporavka pođe direktno kod gospodina generala Klarka da mu se požali, a ovaj njemu saopšti kako su se šalili i još mu dade nešto para i isprati ga riječima: “Evo ti ovo, napravi to oko i šuti!”
“Dakle vidiš, Iko, ova tri slučaju kako je Milo od neprijatelja napravio prijatelje, umije čovjek i treba tako!” “A šta je sa opozicijom na tom planu” prupitah. “Opozicijom, kažeš, ‘’rogovi u vreći, od najvećih prijatelja prave neprijatelje.