<br />
I dođe naš Kaludranin prof. dr Veljko Ralević Čiković iz Čikaga i obnovi manastirski cjelokupni kompleks na zidinama drevnog manastira u Ćelijama, dopunjujući ga novim sadržajima. Ktitor – gospodin Veljko Ralević tako učini grandiozno kulturno-istorijsko djelo za srpski narod Kaludre, opštine Berane, Crne Gore i Srbije. Obnovljeni manastir je na veličanstvenom tradicionalnom svenarodnom saboru o Lučindanu Lj.G. 2001. godine osveštao i svečano otkrio Njegova svetost patrijarh srpski Pavle, koji je prvi put boravio ne samo u Kaludri, već i u ovom regionu, u prisustvu srpske pravoslavne crkvene svite: mitropolita crnogorsko-primorskog gospodina Amfilohija, episkopa budimljansko-nikšićkog vladike gospodina Joanikija, predsjednika opštine Berane Sveta Mitrovića, ostalih crkvenih velikodostojnika i drugih uglednih gostiju iz Berana, okruženja i sa strane.
Na tom veličanstvenom saboru patrijarh srpski Pavle odlikovao je Veljka Ralevića Ordenom Sv. Save prvog reda. Veljko je sahranjen u crkvi Svetog Luke. Njegov sinovac Dobrašin Dušanov Ralević, ugledni privrednik iz Beograda, svake godine prisustvuje saboru na Lučindan.
Poslije otkrivanja i okončanja arheoloških radova, zidine ovog drevnog manastira, umjesto čvrstog i trajnog pokrivača, pokrivene su najlonom, tako da se iste zime pod prvim snijegom taj „pokrivač“ survao i tako uništio dragocjeni pisani izvor koji najpouzdanije govori o starosti manastira. Da nisam snimio natpis i sačuvao fotografije, nestali bi pisani tragovi o postanku manastira! Potom sam tražio od ktitora Veljka Ralevića da se uz blagoslov Njegovog preosveštenstva vladike Joanikija na osnovu tih fotografija uz pomoć određenih stručnjaka rekonstruiše stari srpski ćirilični ktitorski Dionisijev natpis i ugradi se na pogodnom mjestu obnovljenog manastira; moj predlog nije realizovan. Jedino se u priručnoj arhivi manastira čuva fotokopija crteža natpisa urađenog na osnovu mojeg foto-snimka. Problem sam istakao na simpozijumu o manastirima Budimljanske eparhije (ukoliko sam se dosledno izrazio) održanom u prostorijama Polimskog muzeja, na kojem su učestvovali eminentni naučnici iz te oblasti iz Crne Gore i Srbije. Tada sam naišao na razumijevanje; fotografije ktitorskog Dionisijevog natpisa sa tekstom ustupio sam dr Danici Popović i dr Gordani Tomović, obje iz Beograda, na njihov zahtjev.
Poslije prvog objavljivanja mog teksta sa snimkom ktitorskog Dionisijevog natpisa u listu „Sloboda”, prof. dr Božidar Šekularac je preko profesora Miroljuba Ralevića, mog komšije i prijatelja, zatražio da mu ustupim na upotrebu fotografije natpisa, što sam učinio uz posebno zadovoljstvo.
Prof. dr Božidar Šekularac u knjizi „Tragovi prošlosti Crne Gore – Srednjovjekovni natpisi i zapisi u Crnoj Gori kraj VIII – početak HVI vijeka – Cetinje 1994. godine, objavio je na stranama: 177, 178, 179 i 180 tekst uz moje fotografske snimke Dionisijevog ktitorskog natpisa sa rezultatom naučnog istraživanja i zaključkom. Uvaženi autor – prof. dr Božidar Šekularac, na str. 359 knjige u dijelu „Izvori i literatura“ pozvao se na moj tekst objavljen u listu „Sloboda” od 10. oktobra 1991. godine, pod naslovom „Sveti kamen gora i voda“; autor mi je zahvalio i u fusnoti na str. 177, što je u skladu sa kodeksom i moralom akademske korespondencije u oblasti nauka.
Dr Božidar Šekularac je preveo natpis koji glasi:
„Dionisije, koji u svetu crkvu sa bratijom, o Hriste, učinih opštežitije (konak). Ko bi ga srušio neka je proklet od gospoda Boga i svih sveti, „a m i n“.
Dr Šekularac između ostalog, dalje piše: „Iako nema pouzdanih podataka kada je manastir sa crkvom Sv. Luke u Kaludri podignut, na osnovu natpisa može se pretpostaviti da je crkva podignuta krajem HIV ili početkom HV vijeka kao „ispostava“ budimskih manastira Šudikova i Đurđevi stupovi“, pozivajući se na turski popis Kaludre iz 1485. godine, „kada se Kaludra prvi put pominje“.
Nastaviće se
Piše: MIODRAG BARJAKTAROVIĆ,
novinar, publicista i književnik