Najstarija kuća u Podgoric, kulturno istorijski spomenik Kuća Čubranovića iz 1630. godine, jedna od rijetkih građevina koja je u Staroj varoši sačuvala autentičan izgled, živi i danas. Za većinu današnjih Podgoričana je to nažalost, potpuna nepoznanica kao uostalom i svi starovaroški voltovi, avlije, odžaklije, ajat, sokaci, ćeramide, čatme, doganje...
Starovaroška kaldrma, tamo gdje je još nijesu nasuli betonom, trpi i ćuti, u čamotinji broji godine i vjekove. Nema Stare varoši na turističkim rutama, nema je u planovima obnove, a ima je! Tu je da nas podsjeća da je grad poput Feniksa. Puka je sreća naići na čovjeka poput Todora Vučkovića, slikara, koji zna puno više nego što je u knjigama o zapisano, kako o životu u Staroj varoši tako i o objektima koji ga čine posebnim.
- Kad kažem Stara varoš mislim na prostor od Ulice Kralja Nikole do brijega Morače i do brijega prema Ljuboviću. Međutim on je toliko devastiran da je pitanje da li Stara varoš uopšte više postoji. Popločali su nam centralni trg i to je eto dobro, ali su nam dvije glavne ulice, srce Stare varoši, koje kriju vjekovne tajne, Alibadića i Keše Đurovića, sada Petra Prlje i Sava Lubarde uništene jer su prekrivene betonskim blokovima. Postale su slijepo crijevo Stare varoši, a to niko na svijetu ne bi dozvolio već bi spavao na tim blokovima dok se ne uklone, pa ako treba i rampa da se stavi, pa da prolaze samo oni koji imaju kuće u tom dijelu, kao u Budvi što je urađeno. Da se sačuva autentičnost starog grada, ili bar da se naprave jednosmjerne ulica. Jedina je ulica koja nema trotoare Ulica Kralja Nikole, odnosno nastavak Ulice Slobode, preko puta Metalke, i nijedan gradonačelnik evo 30 godina nije imao sluha da to uradi. Kakav je to odnos vlasti prema građanima Stare varoši - pita se Vučković.
Kako ističe, Stara varoš je u toku rata kao i cijela Podgorica, bombardovana 73 puta, te da je objekate, od neprocjenjive vrijednosti, grad trebalo da sačuva. Ali ne, oni bivaju zapušteni, uništeni i devastiran. Godinama, decenijama obećavana je obnova Kuća Rista Stijovića.
- To su elementarni kulturni spomenici. U ovoj ulici se rodio Risto Stijović, tu mu je blizu i kuća, a tačno ispred kapije se rodio Vojo Stanić. Sad gdje je parking ispred naše kapije je dolazio kao učenik i Petar Lubarda. Ulica sama po sebi ima kulturnu težinu o čemu bi grad, proje nego iko, trebalo da povede računa. Risto Stijović je svojim stvaralaštvom to zaslužio, a rade se neke staze, bazeni, dvorane, ne kažem da nam to nije neophodno ali sam siguran da će svi prije doći da pogledaju neku kulturnu znamenitost grada nego bilo šta drugo. Isto su obećavali i za Kuću Čubranovića, koja je najviše stradala, međutim, naš otac Rade Vučković nije želio da čeka već smo je obnovili iz sopstvenih sredstava. Restauracija je trajala dugo, od ’79 do ’83, ’84 godine i rađena je prema projektu postojećeg stanja arhitekte Vaja Kneževića. Zavod za zaštitu spomenika je svojevremeno pratio te radove i naveo ovu kuću kao jedan od rijetkih primjera gdje se restauracija uradila na najbolji mogući način. Projekat je ispoštovan u cantimetar, čak i profili prozora, nadstrešnica, nijedan detalj nije izmijenjen - priča Vučković.
Kako ističe naš sagovornik postoje neke pretpostavke da kuća onako kako sada izgleda ne datira iz 1630. godine ali da jeste vjekovima tu.
- Sjećam se kad se radio vodovod i postavljala kanalizacija oko kuće, da smo na samo 50, 60 cantimetara našli na još jednu kaldrmu, pa i vrata i vjerovatno da ova kuća i njeni temelji ne potiču izvorno iz 1630. godine jer se prema nađenim temeljima može zaključiti da je utemeljena mnogo ranije. Isto tako, u dvorištu komšija kad je kopana septička jama, na dubini od 2,5 do tri metra nađeno je ognjište zemunice. Temelji kad su se kopali, našli smo kljove od divljih svinja, ko zna koliko je dugo i ko prije nas naseljavao taj prostor. Podgorica nije od juče, ali postoji jedan istorijski vakuum koji bi trebalo ispitati, jer temelji ukazuju na veoma dug i stari period – poručuje Vučković.
On napominje i da Kuća Čubranović ima višestruk značaj.
- To je kuća koja je još u turska vremena služila kao škola, iako je tada to bilo zabranjeno, hrišćanska djeca su se u njoj učila pismenosti. Posle oslobođenja Podgorice od Turaka tu je bila prva opština, tada je prvi vojni upravitelj bio Ilija Plamenac pa gradonačelnik Marko Miljanov. Bila je u njoj i prva čitaonica, a čak znam čovjeka koji mi je pričao da su mu se otac i majka vjenčali u toj kući. U tursko vrijeme služila je i kao podrum- konoba za prodaju pića i to do oslobođenja, posle ne – navodi Vučković.
Iako su izgledu kuće vratili prvobitan izgled, unutrašnjost se sačuvala u detaljima koji su se mogli naslutiti prema ostalim fragmentima u drvenoj plastici.
- U tadašnjoj Podgorici su došla tri brata Đimovska, umjetnici iz Makedonije, jedan ikonopisac, drugi rezbar, treći je radio detalje za crkvene konstrukcije za ikonostase, koje je moj prađed Jako angažovao da mu odrade komplet namještaj u kući, stolariju, plafone, slike koje su specijalno rađene na rastegnutoj koži, pa ikone na kuvanim drvenim daskama tako da je ova kuća u to vrijeme izgledala kao hrišćanski hram. Na vratima još imamo neke rezbarije i detalje koji su ostali sačuvani. Ipak, dosta toga je uništeno jer stanari koji su bili tu nisu znali da cijene detalje koji su je činili – priča Vučković.
Vučoković objašnjava i vezu između sadašnjeg Drača i Stare varoši preko „katakombi”.
- Tako su ih Staropodgoričani zvali, to su zapravo bili podzemni tuneli koji su se protezali od Drača do ispod Nemanjića grada na Ribnicu, ili kako su onda zvali taj prostor Kiš mahala, kiš na albanskom znači crkva a mahala je označavalo mnoštvo crkava. Postojale su i neke drvene stepenice kojim su se ljudi spuštali u te „katakombe”, a sve za vrijeme rata, krili se i spašavali od bombardovanja– kaže Vučković.
On napominje, da su urbanisti krivi što Stara varoš danas nema težinu kakvu zaslužuje.
- Kako je kome trebao kamen, uzimalo se od Stare varoši. Malo ko se suprotstavljao vlastima, mada je bilo i onih „tvrđeg kova” koji su uspjeli da sačuvaju svoje domove, avlije. Od Stare varoši ostala je ruina, neuređena dvorišta, jednostavno, nestao je duh stare sjetne i vesele Podgorice, prostor suživota svih vjera i nacija.... Bila je to velika nepravda prema ljudima koji su vjekovima njegovali poseban način života. Mnogi su se odselili van Podgorice, za imovinu koju su imali dobili su po neki skroman stan i to je sve. Tada je Podgorica bila mala, cijelo polje Ćemovsko i sva okolina bili su kao prerija, samo su neki drveni telefonski stubovi od Titograda do Tuzi remetili tu prirodnu atmosferu, sve je bila velika stepska poljana. Sve je izgledalo daleko a urbanizam je to sve progutao i poremetio. Nije ispoštovan stari autentičan izgled varoši. Kad se sad prisjetim tih prostora, srećan sam što sam doživio da se posle hiljade godina na tom prostoru ništa nije promjenilo, ali se osjećam otuđen kad vidim na koji je način sav taj prostor nestao– iskren je Vučković.
Grad je većini živio od zanata i trgovine ali se moralo imati i dodatnih prihoda.
- To je samo bio jedan izvor egzistencije, svaka porodica je van Podgorice morala imati imanje sa po kojom kravom, ovcom, kozom o kojima je čoban vodio računa. Samo od zanata se nije moglo živjeti. Na nepunih 100 metara odavde, bio je glavni trg ondašnje stare Podgorice. Postojalo je oko 155 raznih radnji, trgovina i radionica, a sjećam da su u toj Džaher ulici bili polukružni prozori i vrata sa kojih se spuštaju kalpaci koji su istovremeno služili za postavljanje stvari za trgovinu i uveče se opet podizali. Bila je to mala trgovačka ulica koju su u ono vrijeme zvali Kaurska ulica, i u njoj su isključivo živjeli hrišćani, znači kuća Čubranovića, Markovića, Raičevića, Stanića, Božovića, Mihaljevića i par drugih …. Na mjestu gdje je danas hotel Nikić, nekad su živjeli Cigani, tada to nije bio pogrdan naziv, imali su svoje kovačnice, kalajdžije i živjeli su od svog zanata. Bili su čestiti i vrijedni ljudi, pošteni, nisam zapamtio da je iko od njih uzeo otuđio nešto kao što je danas to slučaj – kaže Vučković.
Kako naglašava, toliko je priča iz Stare varoši i njenim znamenitostima, da bi se mogli napisati tomovi i tomovi o tome.
Suzana RADEVIĆ

Kako je „Ćiro” šlajfovao kod trgovinske škole

Na mjestu sadašnjeg Pejtona, ispred i iza bila je željeznička stanice odakle je svakodnevno voz „Ćiro” saobraćao do Plavnice.
- Sjećam se da je otprilike gdje je sada trgovinska škola bila mala pedencija na pruzi pa su djeca često znala da uzmu komad slanine i namažu šine, pa „Ćiro” kad prođe, počne da šlajfuje. Pa se voz zaustavi, izađu kondukter i mašinovođa, bacaju pjesak i vrećama čiste masnoću sa pruge jer drugačije „Ćiro” ne može da krene. Tako su ta djeca cikotićka to radila. Ta pruga je potom nestala, negdje oko ’53 godine - priča Vučković.

Ko je stvarao taj je čuvati znao

Sjeća se Todor Vučković da su građani Titograda pošumnjavali prostor Gorice, dio pored Kombinata aluminijuma, Dajbabsku goru, Ćemovsko polje, Malo brdo i Ljubović, Zagorič i Tuški put, a da danas niko o tome ne vodi računa.
- Znali su da rade svaki dan po preduzećima po osam sati i da kad dođu da posle ručka sa kantama idu da zasađene borove nalivaju, jer su vrućine u Podgorici bile paklene. Kad vidim sad da za 30 godina te šume nikad izgorele nisu a da sad gore svake godine, bude mi teško. Zašto lokalna vlast ne formira neku radnu grupu, da vodi računa o tome da očiste ispod borova sve što može da gori, da se spriječe veliki požari. Možda da su njihovi roditelji učestvovali u tome, drugačije bi se ophodili prema tim drvećima koja su sađena da bi bila pluća grada, uostalom, ako se ne poštuje prostor na kom živimo, šta dalje da očekujemo – priča Vukčević.