NIKŠIĆ - Sudbina i životne okolnosti s početka pa do sredine prošlog vijeka nijesu bile naklonjene porodici Minje Goranovića iz golijskog sela Gornje Čarađe. Starina je duboko zakoračio u devetu deceniju, odgajio i u život poslao svoju djecu, ali nosi veliku ranu na srcu za članovima uže porodice koji su postradali, a do danas im se ne zna ni groba ni mramora. Dok priča o svom djedu Ivanu, stričevima i bratu, niz izborano lice padaju teške suze. Od njih ima samo fotografiju brata Gojka, i njihova imena na spomeniku koji je Minja podigao u seoskom groblju zarad potomstva „da pamte i prenose dalje”.
- Djed Ivan imao je pet sinova i tri kćeri. Svaku sam tetku zapamtio, a strica ni jednog jer se nijesam bio ni rodio kada su stradali. Mislim da se na ovom našem terenu ne pamti da se tako nešto desilo jednoj porodici, toliko poginulih, a da im se grob ne zna - počeo je mučnu priču Minja Goranović.
- Najstariji stric Šćepan, koji je rođen 1882. godine, bio je oficir i kralj Nikola mu je dodijelio službu u golijskom kraju, odnosno komandovao je četom od stotinjak mladih ljudi. Školovan i veoma vispren Šćepan je imao kraljevu naklonost pa je ljubomora proradila kod pojedinaca koji su mu otežavali posao koji je svojski radio - priča Goranović ono što je o svom najstarijem stricu slušao kao dijete.
Šćepan se razbolio i umro 1911. godine u 29. godini života. Kraljevi perjanici su na dan sahrane njegovim roditeljima predali Šćepanov Orden Miloša Obilića sa dva krsta. Godinu nakon njegove smrti, Šćepanov brat Lazar kao narednik crnogorske vojske odlazi na Skadar.
-Nije bio ženjen, imao je 25.godina kada je u Skadru poginuo i tu je i ostao. Treći sin Spasoje sa 16. godina odstupio je u komite. Tad su Švabe sa postajom bile nekoliko kilometara daleko od sela, a u selu je vazda bilo špijuna. Prokazaše da je Spasoje u komitama. Uslijedila su maltretiranja da se kaže gdje je i sa kim otišao, a onda su Austro-ugari u zatvor poveli njegova oca, majku, mog oca Stevana i majku i dvoje djece - priča starina.
Komšije i rođaci su uspjeli da izmole da ih puste iz zatvora u Nikšiću, ali ne i starca Ivana kojeg su potom sa ostalim zatvorenicima premjestili u Tuzi, gdje mu se gubi svaki trag. Spasoje je poginuo 1917. godine kada je imao 19. godina, negdje, kakako kaže Minja, kod Konjica i ni za njegove zemne ostatke porodica ni danas ne zna gdje su.
I godine Drugog svjetskog rata Goranovićima nijesu donijele ništa dobro. Minjin brat Gojko regrutovao se 1940. godine kada je sa vojskom otišao na slovenačku granicu na služenje vojnog roka. Godinu kasnije tadašnja Jugoslavija je kapitulirala, a čitav bataljon regruta u kojem je bio Gojko iz Slovenije prinudno je doveden u Zagreb.
-Bilo je Banjana među regrutima, pa sam neke kasnije pitao šta mi se desi sa bratom. Navodno je pokušao da pobjegne sa jednom grupom iz zagrebačkog logora, ali su ih Njemci spriječili u tome i potom transportovali u Njemačku, negdje kod Berlina. Gojko i dvojica Žabljačana i Hercegovaca uspjeli su nekako da prokopaju tunel i pobjegnu. Stigli su do Bosne, ali su ih okupatori negdje kod Jablanice ponovo uhapsili. Preko Crvenog krsta poslao je kući depešu da je živ. Marta 1943. godine javljeno nam je da je poginuo, ali ne znamo ni kako ni gdje. Ovdje smo mu u Gornjim Čarađama organizovali sahranu, po našim običajima, ali bez njegovog tijela. Godinama smo pokušavali preko Crvenog krsta da nešto saznamo ali do danas ništa - sa bolom u duši i suzama u očima- priča Goranović.
Starina ističe da dobro pamti datume, pa svojim stradalim svake godine sa porodicom vrši pomen, obilaze i održavaju humku, a djecu i unuke stalno podsjeća da ne zaborave pretke.
B.Brašnjo
Tužna sudbina Šćepanove žene
Najstariji Minjin stric Šćepan bio je oženjen i za njegova života rodila mu se kćerka, a druga je na svijet došla malo nakon njegove smrti. Jedna kćerka ostala je sa majkom u Gornjim Čarađima, a drugu je prihvatila ujčevina, Kankaraši.
-Djevojčica koja je ostala u našoj kući je podignuta, kasnije su je udomili i rodila je sedam sinova. Ova druga je umrla kod ujčevine. Moja strina, a Šćepanova supruga, kažu da je bila veoma lijepa žena. U porodicu Koprivica isprošena je nanovo 1912. godine, i trebali su u jesen da je odvedu. Međutim, te godine bila je bitka kod Skadra, vojska je pokupljena i iz ovih krajeva, a među njima i njen vjerenik koji je tamo poginuo. Koprivice nijesu htjele da je ostave, da pogaze datu riječ pa su je uzeli za sinovca njenog stradalog vjerenika. Bio je to mladić od 18. godina, a ona puno starija od njega. Nije joj se dalo u djecu, pa joj je neka Romkinja savjetovala da iz doma prvog muža uzme ugljena sa ploče. Moji su joj dali ugljenje i poslije toga rodila je nekoliko kćeri i sina - priča Goranović.