Na vruću klupu košarkaške reprezentacije Crne Gore Bogdan Tanjević je sjeo poslije 44 godine bavljenja trenerskim poslom, ali se sa problemima uhvatio u koštac sa poslovičnim entuzijazmom. Pored obezbjeđivanja uslova za uspješne kvalifikacije narednog ljeta, (kontakti sa potencijalnim reprezentativcima), prethodnih nedjelja prešpartao je Crnu Goru uzduž i poprijeko (u društvu sa direktorom svih selekcija Danilom Mitrovićem) ne bi li se upoznao sa potencijalom, ali i ograničenjima magične igre na ovim prostorima.
- Osnovni problem je ekonomske prirode. Klubovi i gradovi su u vrlo teškoj finansijskoj situaciji. To nije samo problem Crne Gore, jer vidimo da je u puno bogatijoj Italiji liga slaba i da svi klubovi osim Armanija imaju probleme. Utisak je u svakom slučaju sumoran, a stiče se utisak da dizanje počiva na ležima entuzijasta i privatnim klubovima. Međutim, kada se plaća za trening djece to nije selekcija po želji nego po moći. Posebno je dramatična situacija u Kolašinu, sredini koja je iznjedrila puno kvalitetnih igrača. Postavlja se pitanje kako prevazići te probleme. Postoji ideja da se napravi jedan sabirni centar za najtalentovanije dječake i djevojčice, gdje bi oni redovno trenirali i učili. Nešto poput francuskog centra i instituta za sport. Po ugledu na njih Turci počinju ozbiljan projekat sa četiri dvorane, četiri manja hotela... Mislim da bi dugoročno to bio neki izlaz. Naravno, to podrazumijeva investiciju od milion ili milion i po evra i kasnije troškove za održavanje. Što se tiče reprezentacije neće biti problema u narednom periodu, jer veliki dio igrača nastupa i trenira u bogatim klubovima, gdje se kvalitetno radi.
Tanjevićevi prethodnici često nisu imali na raspolaganju najbolje igrače za reprezentativne akcije. Poznato je da i ostale evropske zemlje muku muče ne bi li animirale zvijezde iz NBA da nastupe na velikim takmičenjima.
- Već u prvom nastupu pošto sam postavljen za selektora rekao sam da neću nikoga moliti da igra za reprezentaciju. Tu se radi o ostvarenim i situiranim ljudima i bez njihove dobre volje ne može se ništa uraditi. Međutim, prvi utisak je vrlo povoljan. Dva najznačajnija igrača, Nikola Peković i Nikola Vučević, već su me zvali i izrazili želju da igraju. Vrlo su motivisani i dogovorili smo se kada treba da dođu na pripreme. Zvao me je i Dubljević, očekujem da će mi se svi javiti. Sve su to dobri momci. Već na Islandu smo imali odličnu atmosferu. Igračima se dopao način komunikacije. Nadam se da će u kvalifikacijama, i ako Bog da na Evropskom prvenstvu, reprezentacija igrati dobro. Važno je da se ekipa ne mijenja mnogo u te dvije godine, da bude uigrana i da se kod napornog rada i zabavlja.
Reprezentacija Crne Gore je deficitarna na bekovskim pozicijama, zbog čega su u prethodnom periodu nastupali naturalizovani igrači. Da li su Tajris Rajs i Tejlor Ročesti u vašim planovima i ko će dobiti prednost?
- Imam informacije da su se raspitivali o dešavanjima u reprezentaciji. Svaki je na svoj način kvalitetan. Čini mi se da bi Rajs bio bolji ako idemo na zlato, a Ročesti ako želite među osam. Kada imate sladak problem to i nije problem. Tačno je da smo deficitarni na spoljnim pozicijama i tu ćemo pokušati i sa novim licima. Na centarskim pozicijama imamo puno igrača, pa ja u šali kažem kako moram naći način da igram sa petoricom igrača od 210 centimetara.
Bili ste dio moćnog i bogatog turskog Saveza. Kako vam izgleda ono što ste zatekli u KSCG?
- I danas mislim na isti način kao i 1971. godine kada sam preuzeo Bosnu. Smatram da se posao može dobro obaviti ako postoji entuzijazam i sa 10 ljudi, kao u turskom Savezu gdje je bilo više od 100 zaposlenih. Sa Bosnom sam bio četvrti u Jugoslaviji kada mjesecima nismo primali ni dinara. Najviše cijenim entuzijazam, a toga ima u KSCG. Ne sumnjam da će sve biti odlično pokriveno, sve selekcije. Ja sam počeo iz sirotinje svakog tipa. Ovdje nije tako dramatična situacija. Pogledajte situaciju u BiH, gdje Ivanović na početku priprema nije znao može li da uđe u hotel. Ovdje je uredno i organizovano i na nama takmičarima je da napravimo rezultate.
Svjedoci smo da već više od 30 godina treneri iz SFRJ ili danas sa prostora bivše SFRJ žare i pale po Evropi. Može li se govoriti o jugoslovenskoj trenerskoj školi?
- Na nas su ogroman uticaj imali Žeravica, Stanković, Nikolić, Rajačić... Ja sam najviše radio sa Žeravicom. Oni su sa Novoselom rodonačelnici jugoslovenske trenerske škole. Sve je tada bilo drugačije, svi smo bili u podjednako teškoj situaciji oko dolaska do informacija. Snimci su bili vrlo rijetka stvar, godinama nismo gledali NBA utakmice. Danas je trenerima lakše jer imaju odličnih knjiga, seminara... Kolegama sam skoro poslije jednog seminara rekao da sam ovo znao brže bih osvojio Kup šampiona. Pogledajte današnju evropsku košarku. Stvorili su je naši treneri gromade poput Ivkovića, Obradovića, Pešića. Grci, koji su najviše napredovali, učili su od Đurovića, Šakote, Obradovića... Smatram da naši treneri lakše odvajaju bitne od nebitnih stvari, da imaju više izraženu intuiciju i to ih čini uspješnijim od ostalih.
Da se na ovom prostoru i dalje igra dobra košarka potvrdio je i plasman u Top 16 Evrolige Crvene zvezde i Cedevite. Tu istu Zvezdu, koja je srušila Real, Himki, Bajern... dobija Budućnost u „Morači”. Partizan je godinama igrao značajnu ulogu u Evroligi...
- Imam veliko povjerenje u Radonjićev sistem rada, a to je i Zvezda prepoznala. Plasman u Top 16 je veliki uspjeh. Jedan Armani, koji ima budžet od 23 miliona evra, kada prođe u 16 to smatra uspjehom. Komplimenti Radonjiću, ali i Zvezdi koja je postala stabilan klub. Gledao sam izvanrednu utakmicu protiv Bajerna. Vidio sam tog mladog Gudurića, odličan igrač. Radonjić je od Cirbesa napravio izvanrednog centra. Prije toga je Lovernj u Partizanu postao francuski reprezentativac. Mega je izbacila Jokića. Neki mladi, često i nepoznati treneri, najbolji su dio naše košarke. Imaju rezultate, ali i investiraju u budućnost. Obraćaju pažnju na detalje, kao i ja kada sam pravio karijeru. Budućnost je pobjedom protiv Zvezde potvrdila da je ABA liga jaka. I Cedevita se plasirala u Top 16 što dovoljno govori.
Sada već trenerski veteran, Bogdan Tanjević, tokom karijere pokazao je da zna da pobjeđuje. U jednoj od najvažnijih utakmica života nadigrao je i tumor, pa bi poslije toga plasman na Evropsko prvenstvo trebao za njega da predstavlja šetnju.
Z. Nikolić
Od Delibašića do Šmita
Tokom bogate karijere imali ste priliku da vodite velike igrače. Možete li neke izdvojiti?
- Za 44 godine rada vodio sam puno velikih igrača. Prvo bih izdvojio Mirzu Delibašića, Žarka Varajića i Rašu Radovanovića iz Bosne. U Italiji sam trenirao Dejana Bodirogu i Gregora Fućku, Nanda Đentilea i Oskara Šmita. Njega sam ja doveo iz Brazila. Zatim sam u Milanu radio sa Rolandom Blekmenom, da ne nabrajam velike turske igrače, koje sam vodio.
Niko kao FMP
Iako su turski klubovi velikim ulaganjima i rezultatima u poslednje vrijeme napravili iskorak Tanjević kao primjer uspješnog poslovanja sa oslanjanjem na sopstvene snage ističe FMP.
- Košarka je u usponu u Turskoj, a četiri kluba troše ogromne pare, koje su opravdane. U Evropi nijedan klub bez mecene ne može zaraditi 30 miliona evra. Amerikanci imaju opravdanja za velika ulaganja, jer je to savršen biznis, siguran povrat. U Evropi nažalost nema tolike televizijske gledanosti. FMP je najbolji klub u poslijeratnom periodu, klub koji je bio solventan. Postizao je rezultate, prodavao igrače i imao spremne zamjene. Imali su filijalu u Borcu, gdje su pripremali zamjene. Bio je to savršen sistem za naše, evropske pojmove. Njihovi juniori su dobijali vršnjake iz Evrope sa po 30 poena razlike. Nebojša Čović kao predsjednik i Raša Radovanović kao čovjek koji je to osmišljavao bili su odličan par.
Protiv liberalnog
kapitalizma u košarci
Cijelu evropsku košarku, a pogotovo naš region, drma kriza izazvana turbulencijama na relaciji FIBA – ULEB.
- Ja sam na strani sistema, a nisam za liberalni kapitalizam. Grupa privatnika je prije 15-ak godina ušla u košarku kao u samoposlugu i upravlja proizvodom koji je napravljen u FIBA. Oni su nas podijelili. Malo fali da budemo kao boks sa pet-šest federacija, gdje se ne možete snaći ko je šampion. Jedna krovna organizacija je dovoljna. Novi predlog ULEB-a bi definitivno uništio domaće šampionate. Ja sam za meritokratiju, da u Kup šampiona ide onaj ko to izbori kroz domaći šampionat. Šta će košarka imati od ovih eksperimenata. Ovi koji vode, Bertomeu i agenti, žele što veći kolač, a radi se o ljudima koji su pali s neba. Šta je sa nama ostalima koji smo proizveli košarku (igrači, treneri, klubovi...). Šta je prostor bivše SFRJ uradio za evropsku košarku, a sada žele da ga ostave bez mjesta u eliti. To je nedopustivo.
Osvojio
skoro sve
Trenersku avanturu počeo je 1971. godine u Bosni sa kojom je dotakao zvijezde 5. aprila 1979. godine u Grenoblu, kada je u finalu Kupa šampiona savladao Emerson Vareze. Put ga je zatim poveo u Italiju, gdje je radio u Juvekazerti, Trstu, Olimpiji i Virtusu. U Francuskoj je vodio Limož i Asvel, u Jugoslaviji Budućnost, a u Turskoj Fenerbahče. Osvajao je šampionat i Kup Jugoslavije, šampionat Italije i Francuske. Sa reprezentacijom Jugoslavije osvojio je srebro na EP 1981, sa reprezentacijom Italije okitio se zlatom na EP 1999., dok je selekciju Turske doveo do srebra na SP 2010. godine.