Priredio: Aleksandar ĆUKOVIĆ
Dvadeset i prvi: Dan 26. maj 2015. godine, 17 časova, terasa hotela (bolnice) u Meljinama, okrajak mora vidim iza zgrade, mirna površina vodena mreška se, nebo otežalo od oblačnosti, samo minut-dva prosije sunce iza brda u daljini, visoki čempresi udaljeni svega desetak metara od terase na kojoj sjedim, ugruvan sav visokim pritiskom.
Težak dan, a niotkud vedre riječi.
Debeli zidovi ne govore, ne misle, ravnodušni. Zaglavio sam se u sopstvenoj muci, izgubio sposobnost radovanja. Nije to što sam samotan i brata nemam, tako je Božija volja htjela, nego što sam gnjevan: bunim se da me živa ne zakopaju, udaljena od samog sebe.
Dan je bez vedre riječi kao trulo stablo bez ptica. Usled tog kolovrata nazva me Vukašin Baćović, moj drug i ohrabri. Eto, čovjek u muci, kada mu stigne blaga riječ, provedri.
Dvadeset i drugi: Na terasici isturenoj ka moru, sjede dvije žene, očito sa sela i jedan čovjek, crn i tup kao balvan. Žene prirodno, u nekoj želji što su se srele, žurno pričaju, truponja ćuti.
Čujem, ona govorljivija, žali se na sina koji joj, u ljutnji i preši, psuje sve svece i Svetog Vasilija, i ta žena drhtava glasa kao pred plač kaže: ,,Ja to ne mogu da slušam, sačuvaj Bože i bježim pred kuću, pa molim Svetog Vasilija da mu oprosti... Eto, sestro mila, šta ću ja jadna od svog rođenog djeteta, šta doživjeh, a nema oca, pa mi opet žao...”
Dvadeset i treći: Iz štampe ovih dana čitam koliko je Evropa opsjednuta sopstvenim preispitivanjem; Britanija hoće referendum sa pitanjem da li ostati u Evropskoj uniji ili izaći iz nje, čemu se odlučno suprotstavljaju Njemačka, Francuska... Ako se tome doda pobjeda Sirize u Grčkoj, moguće promjene u Portugaliji, Španiji, Evropa je ušla u izazove i neminovne promjene, Evropa je pred raspadom, u krizi.
Sve je to što vladaju ljudi koje birači nijesu birali, sve je to nejasna briselska politika, ,,merkelijada”. Biće tu potresa koji će se nazvati postdemokratija Evrope!
Dvadeset i četvrti: Ovo je dan za porodični kalendar: unuk Matija danas, 29. maja, 2015. godine, završio je likovnu akademiju na Cetinju, smjer vajarstvo. On je, po mojoj ideji, dobio ime moga oca, Matija sa Mioče pivske.
Interesantno, vjerovatno po Božijoj volji, sjetih se, sjutra je moj rođendan. Moji znaju, kao i cijelo selo, ja sam se rodio po prisnu jednog seljaka. Prije mene, majka Ruža, rodila je četiri sestre: Maru, ljepotu i dobrotu, Stanu, Petranu, Jelu.
Ne biva u životu sve po razumu i umu čovječijem, nego i po ljubavi Božijoj i tajanstvenom događaju.
Dvadeset i peti: Talasići sa pučine, uzbuđeni i nemirni, neprekidno prispijevaju, obalu uznemiravaju, liskaju, pjenušaju, kao moja nesmirljiva duša što se koleba u svakom trenu. Dok to posmatram ispred kafane Hercegovca čudna prezimena – Rikala, zdrava svjetlost diše iznad mora, po bregovima šumovitim tamo iznad Zelenike. Reklo bi se da je, nekom nevidljivom voljom, sve zastalo, svijetlo, bez teške misli o prolaznosti, tami i smrti.
Valjalo bi zadržati ovakav svijet svjetline i onda kada je tamno i kada se strahuje kako će biti sjutra. Time se može poduprijeti čovjek, da pobijedi lukavstvo samoće.
Dvadeset i šesti: Javljaju se unučad, pitaju pitomo, kako mi je, plivam li, kada ću doći i na kraju, po dječjoj čistoj prirodi, šta ću im kupiti i donijeti sa mora. Šta ću donijeti Matiji, Daču, Boki, kad je džep ,,progorio”! Eto, i najljepše želje, u ovom vremenu, čovjeka opterete i čine bespomoćnim.
Dvadeset i sedmi: U Herceg Novom, u kafani na rivi, kao ranoranilac, upoznah Golijanina Radoša Višnjića, sina Obradova. Njegov otac, rođen 1901. godine, osnovac, ali vrlo pismen, šumar, nije ostao bez glave u vrijeme ubitačne 1942. godine, upravo zahvaljujući plemenitosti, tad je postavljen za pisara u mjesnom partizanskom odboru na Krscu.
Obrad Višnjić krenu stazom Vuka Karadžića – prikupi i zapisa o Goliji i Golijanima sve što bi se zaboravilo: anegdote, epske pjesme, pune istorijskih događaja i sudbina iz stare hercegovine, konkretnih ličnosti, ja turskih, ja srpskih. Objavi Obrad tu ,,knjigu starostavnu” 1972. godine, a Nikšić je razgrabi. Ali, slava kratko traja. Ondašnja vlast je zabrani, a Obrada stavi pod prismotru.
Interesantno, knjigu nijesu smjeli štampati u Crnoj Gori, već je naštampa jedan Musliman iz Trebinja i to – besplatno. Zabrana je bila osnažena zbog epske pjesme o zelenašu Krstu Popoviću, koji se poslije završetka 1945. godine, bio odmetnuo u šumu, kao hajduk, sa jednom grupom pristalica i živio tako na nišanu, a uzdajući se u svoj nišan, kako bi rekao narodni pjesnik: ,,Pa sve pušku po nišanu ljubi.../ džeferdare, sve moje uzdaše,/nemoj mene vatrom prevariti/za oko te neću ni moliti...” (Iz pjesme ,,Pogibija dva bega Čengića”).
Kasnije, kad Obrad bješe starac, pa su ga nazivali Čiča, silazio je, stazama Baja Pivljanina, u ,,primorje ravno”, u Novi, kod sina Radoša, a prizivali su ga na razgovor mudri ljudi: Mihailo Lalić, Dušan Kostić, Nikola Popović, Krstov sin... On kao poznati besjedničar i govornik na sahrani čestitih ljudi, jednom, u porodici proreče: ,,Vidite koliko se naroda okupi danas ovom poštenom čovjeku, koliko ja govora održah, a meni niko neće doći na sahranu!” Zbilja te zime, kad je Obrad umro, bi snijeg i golema mećava i mećava ljuta, Golijani iz Nikšića i plemena krenu na sahranu, ali ih opaka oluja i mraz vratiše sa pola puta i tako se ispuni njegovo proročanstvo.
Upitah na kraju Obradova sina Radoša je li poznavao koju odivu iz Pive udatu u Goliju.
– Kako nijesam... Dobranu i Jelu. Onakve dvije nijesu dolazile u Goliju.
One su moga roda: Dobrana sa Mioče, Jela sa Borkovića, kći Špirova. Drago Perović profesor filozofije je unuk Dobranin objašnjavam. Ja sam 1943. godine, u toku žestoke neprijateljske ofanzive, sa ocem Matijom i sestrama bio izbjegao kod njih i ostali smo tamo mjesec dana.
Bože dragi koliko me tetka Dobrana milovala, pitala, mazila! Nema više takve milosti.
Višnjićevo epsko, patrijarhalno, ali moralno, vrijeme izgubi se kao zabranjena bajka.
Od ljudske krvi prave se zavjese, a sjećanja grizu moljci.
Ipak, obradova enciklopedija o Goliji trajaće, zahvaljujući i časopisu ,,Golija”, po svemu jedinstvenom svjedočanstvu i časopisu, kakvog nema u Crnoj Gori.
(Nastaviće se)