Piše: Milutin MIĆOVIĆ
„Danas svak' piše“ - čuje se ta riječ svakodnevno, od bilo kojeg plebejca. Ništa ne čita čo'ek, ali zna da „svak' piše“. Naiđe pored uličnog štanda, pretura knjige, prašnjave, prezrene, ostavljene, nepomične - među kojima obavezno primijeti i knjižicu nekog savremenika, čiju je sliku nekad vidio u novinama, i s prezrenjem izgovori opšteupotrebnu frazu – danas svak' piše. Taj ne mora ništa da zna, ali mora da zna kako sve koji pišu može da sabere u zbirnu imenicu „svak“. (A svak' je niko, nigdje i niko). Bez te mentalne tehnike, ne bi mogao ni za taj magnoveni momenat pribaviti sebi osjećanje da čvrsto stoji na zemlji.
U obezličenoj svijesti koja široko nastanjuje ovaj bijeli svijet, niko je, ne samo opšteprihvaćena, nego opšteočekivana pojava. Jer niko nikoga ni na šta ne obavezuje. Svijet, na momenat može da izgleda kao raj – nigdje i nikoga. Sa nikim mogu kako hoću, kaže onaj koji je „našao“ formulu za sve, ali je sebe izuzeo. Taj možda sebi kaže ponekad - iako sam niko, niko to ne može da vidi. Tako razmišlja nesigurni plebejac koji nikad nije ni u koga stekao povjerenje, niti je nikad stao na svoj oslonac. Takav nije zapamtio ni nekog mudrijeg starca u svom selu. Iako je nekad i mislio da Nekog ima, izudaran glupostima i prazninom svakodnevice, sad u olakšanju pomisli da stvarno nema ni istine, ni ljudi. Ima takvih bezbroj. Ali ni takve ne treba potcijeniti. Ne zbog njihovog „kritičkog“ duha. Nego što su dobrim dijelom u pravu. Njima je intuitivno mnogo šta poznato, samo nije suština, koja se kao po dogovoru povlači iz svijeta.
Ima ljudi koji su tajnim dejstvom duha prevazišli pisanje. To ne bi smio zaboraviti niko od onih koji ulaze u utakmicu pisanja i čitanja. Vladika Nikolaj Velimirović, u knjizi „Pisma Srbima kroz tamnički prozor“, to je često eksplicitno kazivao. Kultura je ništa, duh plameni je sve! Sve što vrijedi. To je on tako vidio iz Dahaua. Zar nijesu posledica evropske kulture i Dahau, i Jasenovac? Ne samo evropske kulture, nego kainovse prirode čovjeka, koju kultura ne može da učini drukčijom i znatno boljom.
Sjećam se, davno je to bilo, moj prijatelj koji je bio prevazišao pisanje govorio mi je u budnoj tišini. „Ne sjedaj za radni sto ako ne osjetiš, dejstvom duha koji te nadanjuje, da ti sve žene daju ljubav! I odmah se diži sa svog radnog mjesta, ako ne osjetiš, da duhom koji ti se daje, ne rastvaraš do ništa sve despote, vladare i monstrume ovoga svijeta“.
Sad, kad citiram te riječi poslije toliko godina i nadhnutih časova, izgledaju mi kao neka visoka fantazija, ali poricanje njihove duboke realnosti, za mene, znam, bila bi moja smrt.
Neke prilike i neprilike dodatno unižavaju dubinu i tajnu riječi, i naravno, još više, dubinu i tajnu ćutanja. Kao, recimo, predizborne kampanje uz pomoć hiljade medija i praznih usta. Dok to traje, najradije bih se spustio hiljadu metara ispod zemlje. Ali, šta je tu je. Ja na neki način poštujem realnost, pa i realnost bijede. Rekoh da će se ove jeseni Crna Gora „presipati iz šupljeg u prazno“. Vidim to, i tuguje moj duh. Jer će se opet staviti u pogon riječi koje su izgubile svaki smisao. A koji nijesu našli bolji smisao, postaće dobrovoljne žrtve tog (be)smisla.
Najprevaziđenija ideologija u Crnoj Gori je idelogija vladajuće partije. Ona je Crnu Goru dovela programski do toga da je – svako - niko. Tako je planirano, i plan se, procentualno gledano, dobro ostvaruje. Ako već računa na polovinu birača, zar to nije ogroman i katastrofičan uspjeh.
Suštinski gledano, oni su, naravno, u najgorem položaju. Od strane ove države su favorizovani, od strane čojstva, junaštva i pamćenja - poništeni do nule. Zato se među njima, te moralne i duhovne kategorije, smatraju sasvim prevaziđenim. Đe su čojstvo i junaštvo u 21. vijeku? Prakticizam, pragmatizam, utilitarizam, uspjeh, zar nijesu nove, suverene kategorije čovjeka građanina? Ali zato, u pragmatičnu ideologiju vladajuće partije, ugrađen je ipak neophodni fanatizam („evroatlantske vrijednosti“) koji im daje neophodnu borbenost i isključivost. Koliko nemaju mogućnosti da sve to razumiju, toliko u to vjeruju. Neophodni fanatizam je šarm te vjere, koja ne dopušta razumijevanje i prezire čovjeka. To je vjera bez alternative, vjera koja sve druge prezire. Vjera kojoj je Bog fikcija i smrt, a narkotizovano bezumlje – život. Legija demona koji ih vode –njihovi su bogovi, kojima žrtvuju ostatak naroda koji neće njihov um. Opake floskule njihove predizborne kampanje, njihovo su svakodnevno jevanđelje. Više ih ne pitaj ni o čemu, ne podjsećaj ih ni na što, a posebno ih ne pitaj – otkuda i kud idu? Oni su srećni sve dok njihova ideologija, uz pomoć državne mehanizacije, bude mogla da raskopava i zakopava temlje Crne nam Gore. Pa hajd' naprijed, Crna Goro, crna majko...!
(Autor je književnik)