Na naučnom skupu o Njegošu i Bjelopavlićima istaknuto je da je vladika Rade i nakon 170 godina od štampanja „Gorskog vijenca” i dalje nedovoljno shvaćen i da je meta raznih zloupotreba i politikantskih rasprava. Na ovom skupu u organizaciji Udruženja poštovalaca Bjelopavlića „Bijeli Pavle” istaknuto je da je magija Njegoševe riječi i viđenja tajne još odjevena velom sumnje. Međutim, odluka Mitropolije crnogorsko- primorske da Njegoša kanonizuje otvara vrata razumijevanju njegovog tragičnog, opitnog i pravoslavnog suočavanja sa konačnošću i vaskrsenjem i dubinskog saznanja smisla života. O ovoj temi u Danilovgradu su razgovarali mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije, Branislav Ostojić i Zoran Lakić, akademici, prof. dr Željko Vujadinović sa Filozofskog fakulteta u Banjaluci i Milorad Bošković, novinar i scenarista.
Za mitropolita Amfilohija nad Crnom Gorom su se nadvila tri prokletstva i bez njihovog razumijevanja nema ni vaskrsenja Crne Gore i povratka na petrovićevske državne i duhovne aksiome. Ta prokletstva su plod kršenja zavjeta Svetog Petra Cetinjskog i Petra Drugog Petrovića Njegoša da se Crnogorci ne odriču Rusije i želje velikog pjesnika da bude sahranjen u kapeli na Lovćenu. Treće se odnosi na priznanje nezavisnog Kosova, jer po njemu Crna Gora bez Kosova i Metohije „organizam bez srca”.
– Duboko vjerujem da su se ta prokletstva nadvila nad Crnom Gorom i bez njihovog razumijevanja mi ne možemo dalje. Poznate su poruke Svetog Petra o Rusiji i njegove zadnje ovozemaljske riječi upućene nasljedniku i sedamnaestogodišnjem Radu su bile da vjeruje u Boga i drži se Rusije. Ništa manje poznate su i riječi Njegoša da bude sahranjen u crkvici na Lovćenu i njemu i njegovom narodu i svemu onome što je on predstavljao, potpuno je tuđ mauzolej Ivana Meštrovića. Njegoš je zapravo danas utamničen u tom mauzoleju i nadam se da našem vremenu pripada da tu nepravdu ispravimo. O tome sam pisao i Milu Đukanoviću, nekadašnjem predsjedniku Vlade Crne Gore, ali nijesam za sada dobio odgovor – rekao je mitropolit Amfilohije.
On je najavio da će uskoro u Baru biti osveštana prva crkva posvećena Tajnovidcu sa Lovćena i da se uvijek moramo vraćati Njegošu i njegovim knjigama, a posebno „Luči mikrokozmi” koja je pisana u vrijeme šestonedjeljnog Vaskršnjeg posta. Mitropolit smatra da nije slučajno da to djelo ima šest pjevanja, koliko i nedjelja posta i ocijenio je da slično djelo niko nema na planeti.
- Bog nam je podario u ličnosti Svetog Petra Drugog Lovćenskog Tajnovidca pravoslavni stub, svjetilo bogovidno, samog otkrovitelja i svjedoka božanske istine. Jezik mu je kada govori u „Luči mikrokozmi” za običnog čitaoca često nepojmljiv. Ovaj ravnoapostolni velikomučenik, lovćenski Solomon, klevetan je za života i ostao je oklevetan do danas od zlog duha i slugu mraka i bezbožništva. Zato što ga je prepoznao, njega i njegove mračne posljedovatelje koji „grabe iskru božanstvenu u skotsko je seleći mrtvilo” i zato što je otkrio njegove zamke, spletke, laži i obmane. Lovćenski Tajnovidac Boga zna, on ga vidi u dubinama sveukupnog i čovječanskog bića. Kao i njegovo vrijeme i današnja Crna Gora nalazi se između dva uragana, azijatskog i evropejskog. Možda smo mi danas u većoj opasnosti da postanemo njihove žrtve, jer su oni danas opasniji i perfidniji nego prije 170 godina – zaključio je mitropolit Amfilohije.
Akademik Zoran Lakić se podsjetio ocjena Slobodana Tomovića, filosofa i njegošologa, da se vladika Rade suočavao sa nedoumicama oko promišljanja svih filosofskih pojmova od Grka, pa do Kanta i Hegela. To dovoljno govori o nivou obrazovanja i dubini njegovog sagledavanja života i smrti. Akademik Lakić je dalje govorio o istoriji Crne Gore koja je neraskidivo povezana sa Petrovićima, a posebno sa Njegošem.
– Pod Crnom Gorom se nekada razumijevala podlovćenska Crna Gora i Brda. Njegošu je Sveti Petar ostavio Crnu Goru u veličini od 3.000 kvadratnih kilometara, koja je tada bila srpska i pravoslavna, kao što je sačuvano u istorijskim dokumentima. Kako se Crna Gora ubrzano razvijala i teritorijalno povećavala govori i podatak da je pred balkanske ratove imala oko 212.000 stanovnika. Crnogorcima su se u ono vrijeme nazivali stanovnici podlovćenske Crne Gore, dok su se ostali zvali Brđanima. I Bjelopavlići su sačuvali ime Brđani iako naseljavju jednu od najvećih ravnica u Crnoj Gori. Njegoš i njegovi preci dobro su znali ko su i pisali su istoriju koju su i sami stvarali. Oni su dobro znali da je podlovćenska Crna Gora pravoslavna i jednonacionalna, odnosno srpska. Vremenom je Crna Gora postajala međunacionalna i međukonfesionalna i njih su Crnogorci prihvatali kao najrođenije. Njeni stanovnici koji su prihvatili islam nijesu gubili nacionalna obilježja i dalje su slavili krsne slave i ostale pravoslavne običaje. Ima i danas takvih slučajeva, ali mnogo rjeđe, nego ranije. Rodonačelnik dinastije Petrovića redovno se potpisivao kao „vojvodić srpski”, a i ostali Petrovići gajili su slična osjećanja. Čak se i Šćepan Mali nazivao srpskim plemićem. Sveti Petar je uoči boja u Martinićima, 1796. godine, pozivao Bjelopavliće na boj riječima da su srpski vitezovi i da u njima srpsko srce kuca. To su istorijske činjenice koje ozbiljna nauka nikada nije sporila, a u toj priči Njegošu pripada posebno mjesto. On je svoje Crnogorce nazivao „najsrpskijim Srbima”, a za sebe je govorio da mu je narodnost srpska, a duhovnost slovenska. Njegoš je oduvijek i zauvijek sa nama i niko ga bolje ne može razumjeti od njegovog naroda, pa i onda kada njegovo pleme „snom mrtvijem spava” – zaključio je akademik Lakić. Milorad Bošković je govorio o uticaju Njegoša u Bjelopavlićima, a pri tome posebno pomenuo arhimandrita Josifa Pavićevića koji je zamonašio mladog budućeg svjetovnog i duhovnog vladara Crne Gore. Bošković smatra da je Njegoš stihovima o munjama koje su se u obliku krsta ukrstile nad Crnom Gorom pravoslavljem prekrstio svoj narod i da mu je odredio put ne samo u svom vremenu, nego i u budućnosti.
On je dodao da će se Bjelopavlići potruditi da ubuduće ovakvi skupovi budu tradicionalni i da se održavaju i van Danilovgrada, odnosno u svim onim mjestima koji pamte Njegoša i koja žele da sačuvaju misao velikog pjesnika i duhovnog i svjetovnog vladara Crne Gore. Domaćin naučnog skupa bio je prof. dr Boris Brajović sa Filosofskog fakulteta u Nikšiću, a stihove iz „Luče mikrokozma” i „Gorskog vijenca” govorio je glumac Gojko Burzanović.
I. MILOŠEVIĆ


Bilo je i otpora

O Njegošu su govorili i akademik Branislav Ostojić i prof. dr Željko Vujadinović. Ostojić je osvijetlio ulogu poznatog lingviste iz ovoga kraja – Radoslava Boškovića, u tumačenju Njegoševih spisa ističući da se bez toga ni danas ne mogu razumjeti poruke velikog pjesnika i duhovnika sa Njeguša.
– Stil Boškovića je bio sistematski i u svakom svom obliku pridržavao se naučnih pravila. Izučavao je slovenske jezike, a za otkrića dobio je brojna priznanja. Bio je veliki njegošolog i današnja lingvistika i misao o Njegošu puno duguje istraživačkom radu lingviste iz Orje Luke – rekao je akademik Ostojić.
Vujadinović se osvrnuo na plemena koja su se ujedinjavala sa Crnom Gorom. Po njegovim ocjenama u plemenima su tada bile prisutne razne podjele i svađe, a Petrovići su pokušavali da ih riješe kako bi ih ujedinili i pripremili za borbu protiv Turaka.
– Njegoš je dobro znao da se plemena suočavaju sa velikim teškoćama, posebno sa nerodnim godinama. Zbog gladi često se dešavalo da plemenski glavari priznaju tursku vlast, što je Njegoš teško prihvatao i pokušavao da spriječi. Njegoš se suočavao i sa plemenskim otporom prema plaćanju poreza, a ni Bjelopavlići nijesu u tom pogledu bili izuzetak. Sve su to bili veliki izazovi pred kojima se Njegoš nalazio i u teškim vremenima pokušavao je da pronađe najbolja rješenja i okrene plemena ka Cetinju – naglasio je Vujadinović.