Nije dobro da se današnja nezavisnost Crne Gore temelji na sličnim duhovnim i ideološkim temeljima kao „Nezavisna država Hrvatska” ili, ne daj bože, kao Drljevićka „Nezavisna”. Ne zaslužuje to Crna Gora Svetog Petra prvog i Svetog Petra drugog Lovćenskog Tajnovidca, Svetog Vasilija Ostroškog i kralja Nikole Petrovića, poručio je mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije u pismu predsjedniku Vlade Crne Gore Dušku Markoviću.
– Posebno nas raduje da će jedan od prioriteta Vaše vlade „biti konstruktivan i razuman pristup iznalaženju rješenja za prevazilaženje podjela u pravoslavnom biću Crne Gore”. U pravu ste, crnogorsko društvo je opterećno tim podjelama. Očevidno je svakome razumnom čovjeku, ne samo da je opterećeno podjelama nego da nikad u istoriji te podjele nisu bile tako duboke i svestrane kao u ovo naše vrijeme. Što je još opasnije, na tim sve dubljim i svestranijim podjelama se danas gradi budućnost Crne Gore. Što se tiče mene kao mitropolita crnogorskog (45. po redu od osnivanja Episkopije zetske 1220. godine) već u svojoj pristupnoj besjedi na Cetinju (30. decembar 1990. godine) izgovorenoj pred patrijarhom Pavlom, episkopima, sveštenstvom, narodom, ondašnjim predsjednikom Crne Gore – rekao sam da je ona „bila i ostala sabirna i saborna Mitropolija, koja je imenom Gospodnjim sjedinjavala nebo i zemlju, Boga i ljude, Istok i Zapad; drevnohrišćansko predanje svetoga grada Jerusalima, Carigrada i Svete Gore, predanje Zapadne Crkve…” Pri tome sam dodao da je „ovaj oltar pravi podignut na kamenu krvavom” utemeljen na tom nepokolebivom Temelju, sagrađen na nekoliko stubova: Svetom Jovanu Vladimiru, Svetom Vasiliju Ostroškom, Svetom Petru Cetinjskom, novomučeniku Stanku Ostroškom i Svetom despotu Stefanu Štiljanoviću – Paštroviću. A to znači: na mučeničkoj žrtvi za vjeru, pravdu i istinu; na mirotvorstvu Sv. Petra i borbi za Krst časni i slobodu zlatnu, na podvigu, bogoljublju i čovjekoljublju Sv. Vasilija, na žrtvovanju do smrti za Hrista i hrišćansku vjeru i za svoje bližnje. Da je Mitropolija bila i ostala vjekovna čuvarka i njegovateljka u Crnoj Gori duhovne ljepote i vjernosti neprolaznoj istini i pravdi Božijoj, uzvišenih vrlina čojstva i junaštva – istakao je mitropolit Amfilohije.
Napominje da je svoj program kao mitropolit vidio u tome da bude, kao i svi njegovi prethodnici, svjedok neprolazne svjetlosti i svetinje Božije, svjedok istinske vjere, mira, pomirenja živih, a i mrtvih, među sobom, zacjeljenju bratskih rana u bratoubilaštvu postradalih.
– Trudio sam se ovih 26 godina svoga služenja na tronu Svetog Petra, da ostvarim ovaj svoj program i program Crkve Božje Cetinjske, prema svojim moćima, da „objedinim i okupim oko jedne vatre” (koju pominjete) Crnu Goru i Crnogorce i sve ljude dobre volje. Ta „vatra” je oganj Hristove istine i ljubavi koju je On, kako sam kaže, „donio sa neba” – „i kako bi mu se htjelo da se taj oganj rasplamsa” u srcima svih ljudi. To je golgotski oganj, koji je priroda same Crkve, oganj samožrtvene ljubavi, na kojoj je svuda u svijetu, pa i u Crnoj Gori sazidano sve što je časno i pošteno. „Krst nositi nama je suđeno, vaskrsenja ne biva bez smrti”, po Njegošu – poručuje mitropolit.
Na tom golgotskom ognju bogoljublja i bratoljublja se, kaže on, grijala i njima se prosvećivala drevna Duklja Svetog Vladimira, nemanjićka i Crnojevića Zeta i Crna Gora Petrovića. Diobe, pak, oduvijek se rađaju, svuda, pa i kod nas – ističe mitropolit, zbog gašenja tog ognja samožrtvene ljubavi, bogoubistvom u ljudskim srcima i iz njega neminovno rađanim bratoubistvima; osobito od vremena boljševičko-titoističke ideologije koja je upravo zasnovala ljudsko „bratstvo i jedinstvo” na ideologiji bogoubistva i bratoubistva.
– Upravo je takva ideologija bila ono što je, posebno kod nas, a i šire u svijetu, produbilo postojeće diobe i maksimalno ih proširilo, obogotvorivši smrtnoga čovjeka, tj. njegovo samoljublje i zemne interese, lišavajući ga besmrtnog vječnog dostojanstva, „grabeć’ nebu iskru božestvenu, u skotsko je seleći mrtvilo” (Njegoš). Otuda nije nikakvo čudo što je religija proglašena za „opijum za narod”, koji treba uništiti i iskorijeniti – naveo je mitropolit Amfilohije.
Kako je ocijenio, tu se nalazi objašnjenje odnosa prema Crkvi i kod naših ratnih revolucionara, naročito poslije Drugog svjetskog rata, a time i njihove ideologije koja je zatrovala Crnu Goru diobama nezapamćenim u njenoj istoriji. Podsjeća da je, kad je ustoličen za mitropolita crnogorskog, Mitropolija imala, od predratnih oko 300, svega petnaestak aktivnih i penzionisanih sveštenika, stotine zapustjelih hramova i manastira, čitave generacije nekrštenih, odraslih u marksizmu i ateizmu, bez ikakvog znanja o Crkvi i bez vjeronauke (ukinuta 1947) obrazovanih.
– Ponadali smo se da će političke i društvene promjene poslije devedesetih prošlog vijeka pomoći da se promijeni i odnos prema Crkvi. Da će se omogućiti njena obnova i vratiti joj se imovina (to je Skupština učinila, ali je 2000. godine Zakon o restituciji crkvene imovine povučen), i ona uloga koju je vjekovima imala u duhovnom i moralnom preporodu naroda i društva, preporodu bez kojeg je neostvariv bilo kakav drugi napredak: obrazovni, ekonomski, politički, društveni... Pogotovo u Crnoj Gori koju su mitropoliti crnogorski i stvorili i kojoj je Mitropolija bila kičmena moždina sve vrijeme njenog postojanja i novijeg stvaranja za vrijeme svetorodne loze Petrovića. Zaista, blagodareći tim političkim i društvenim promjenama, razumijevanju, pa čak i pomoći državnih organa (npr. pri gradnji Sabornog hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici), omogućena je obnova stotina hramova, desetina manastira, gradnja novih hramova, od kojih su najznačajniji hramovi u Podgorici i u Baru, a što je najvažnije – obnova svešteničkog i monaškog podmlatka, povratka Crkvi mnoštva naroda, naročito mladih, vaspostavljanje ukinute (1956) Budimljansko-nikšićke eparhije (za vrijeme Kraljevine Crne Gore zvala se Zahumsko-raška) – napisao je mitropolit Amfilohije.
Dodao je da se, nažalost, u vremenu ovih novih previranja političkih, partijsko-ideoloških i društvenih, jedna manjinska struja u društvu, opterećena plemenskom sviješću svojstvenom nam od davnina, vaspitana u duhu brozomorno-ateističke ideologije, bez osnovnog znanja o Crkvi, usmjerila, radi ostvarenja svojih političkih ciljeva, ka stvaranju svoje „Crnogorske crkve”. Kako podsjeća, po priznanju samih osnivača „Odbora za vrtanje autokefalnosti Crnogorske crkve” (1993), većina njih su bili ateisti.
– Ta grupa, podržana u to vrijeme Liberalnim savezom na čelu sa Slavkom Perovićem, kamenovala je Cetinjski manastir (1991) na Petrovdanski sabor tokom Liturgije koju sam služio sa starim mitropolitom Danilom u crkvenoj porti. Sve je bilo pripremljeno za okupiranje manastira, izbacivanje dvojice mitropolita, monaštva i pobožnog naroda, kako bi ta grupa preuzela manastir i Mitropoliju u cilju „vrtanja” tamo njihove Crnogorske crkve. Bilo je i ranjenih, zamalo i mrtvih. Samo Bog i Sveti Petar su spasili taj praznik od krvoprolića. I sami ćete priznati da stvaranje u Crnoj Gori Crkve na kamenovanju ćivota Svetoga Petra, nezapamćenom u istoriji Crne Gore (ni u vremenima okupacije), ne može imati Božjeg blagoslova ni za koga, a kamoli za Crnu Goru. Taj g. Slavko Perović, po svjedočenju samog arhimandrita Antonija Abramovića pred patrijarhom Pavlom, pozvao je pismom istog (1993) da se prihvati osnivanja i poglavarstva tzv. CPC. Iako je Antonije patrijarhu prethodno rekao u Kanadi „da mu ne pada ni na kraj pameti da to učini”, ipak je, budući čitavog života zaljubljen u đinđuve vladičanske mitre, došao i pred Dvorom kralja Nikole od rulje bio proglašen za „mitropolita” (taj čin nikad nije dobio ni od koga). Tako je osnivana „Crnogorska crkva” – ističe se u pismu mitropolita Amfilohija.
Kako podsjeća, „poslije Abramovića se te uloge prihvatio Miraš Dedeić, Vaš gost na prijemu, bivši sveštenik Carigradske patrijaršije, lišen svešteničkog čina i od patrijarha Vartolomeja stavljen pod prokletstvo, kako on, „tako i svako ko od njega uzima `blagoslov`”. O tome je, napominje mitropolit, patrijarh Vartolomej pismeno obavijestio u svoje vrijeme bivšeg premijera Mila Đukanovića i time potvrdio jednom za svagda da ta „vjerska zajednica” ne postoji za vaseljensku Pravoslavnu crkvu.
– Podržana i stvorena od partije Liberala, jedno vrijeme i od SDP-a, a sada od zvanične vlasti Crne Gore (poslije 1997. godine, odnosno poslije referenduma 2006, registrovana prvi put 2000. godine lažno se predstavlja, kako ona, tako i njeno „sveštenstvo”, pokušava da otima hramove Mitropolije, vodi sudske procese u tom cilju, proglašavajući sebe za naslednicu Pravoslavne crkve Kraljevine Crne Gore, iako sa njom, kao ni sa Pravoslavnom crkvom uopšte u svijetu, nema nikakve veze, ni po nastanku, ni po osnivanju i ustrojstvu, ni po istorijskom kontinuitetu i vjerovanju. Jedino što podsjeća na nju i time obmanjuje lakovjerne, jeste antikanonski i protivustavno uzurpirani naziv CPC – kaže mitropolit Amfilohije.
U normalnim ustavnim državama, kako je dodao, takvima se sudi za lažno predstavljanje i kriminalno organizovanje. Mitropolit dodaje da je saglasan sa stavom premijera Markovića da je država dužna da „obezbijedi jednaku slobodu vjeroispovijesti za svakog građanina Crne Gore”. Zapitao se da li spada u „ustavnu obavezu” Vlade Crne Gore i državnih organa da registruje, zakonski priznaje i podržava bilo koju vjersku zajednicu, bilo partiju ili neku drugu organizaciju pod imenom i sa pravima već postojeće organizacije, u ovom slučaju Crkve sa kontinuitetom od osam vjekova.
– Notorna je prevara i laž da je stvaranjem Kraljevstva SHS navodno kralj Aleksandar ukinuo CPC. U stvari, upravo je Sveti sinod Pravoslavne crkve Kraljevine Crne Gore, prvi od svih pokrajinskih Crkava–Mitropolija, donio odluku (1918) o obnavljanju i vaspostavljanju jedinstvene Pećke patrijaršije, ukinute sultanom 1766. godine. Carigradska patrijaršija je o tome izdala Tomos (1922), a kralj Aleksandar, u ime države, kao što danas predsjednik proglašava zakone, potvrdio. Svo sveštenstvo, monaštvo i pravoslavni narod u Crnoj Gori su to jednodušno prihvatili; od tada do danas, Mitropolija nastavlja da živi i djela pod svojim imenom, sa svojom imovinom i svepravoslavno priznatim dostojanstvom. Kao takvu su je poslednjih dvadeset godina posjetili skoro svi pravoslavni poglavari, na čelu sa vaseljenskim, moskovskim i jerusalimskim patrijarsima, učestvovali, sa našim patrijarhom u njenim svečanostima, osvećenjima velikih hramova itd – naveo je mitropolit Amfilohije.
Time je, smatra on, Mitropolija dala i daje nemali doprinos ugledu Crne Gore na svjetskom planu. Zapitao se čime to Mitropolija crnogorska i ostale pravoslavne eparhije u Crnoj Gori, kao vjekovne samoupravne eparhije Pećke patrijaršije, od 1931. godine nazvane SPC, ugrožavaju državnost Crne Gore.
– Zar se Mitropolija pripadajući SPC ne naziva i „Crnogorskom” ako nekom iz nacionalnih razloga smeta ono „Srpska”. To poistovjećivanje Crkve sa nacijom i državom od nekih, pokazuje notorno neznanje samog svehrišćanskog Simbola vjere, koji se čita na svakoj Liturgiji, u kome se ispovijeda „jedna, sveta, saborna i apostolska Crkva”. Tu nema ni rimske, ni grčke, ni ruske, ni srpske, ni crnogorske, ni kineske crkve. Još je apostol Pavle prije dvije hiljade godina zapisao da „u Crkvi nema ni Grka ni Jevreja, ni roba ni slobodnjaka, nego su svi ljudi i narodi jedno u Hristu Isusu”. Zbog tih pojava, i u naše vrijeme, poistovjećivanja Crkve sa državom i nacijom, na predlog naše pomjesne crkve na Velikom saboru na Kritu (juna prošle godine), odluke Carigradskog sabora (1872), koje su donijete sličnim povodom vezanim za ondašnji bugarski raskol, dobile su vaseljenski, univerzalni značaj. Naime, etnofiletizam je osuđen kao „zmijinski otrov”, kao „prokleta jeres”, koja razara jedinstveni organizam bogočovječanskog univerzalnog Tijela Crkve Božije – naglašava se u pismu mitropolita Amfilohija.
Pravoslavne crkve, kao i Rimokatolička, objašnjava on, po prirodi nisu nacionalne, iako zbog istorijskih okolnosti neke od njih nose nacionalni naziv. Ono što čini Crkvu Crkvom jeste, po mitropolitovim riječima, istinito ispovijedanje vjere, njeno apostolsko nasleđe i prejemstvo, episkopalni karakter i ustrojstvo. Citira riječi Svetog Ignjatija Bogonosca: „Tamo gdje episkop sa apostolskim prejemstvom (rukopoloženjem), sa prezviterima, đakonima i narodom služi Svetu liturgiju, tu je „jedna, sveta, saborna i apostolska Crkva Hristova”, bez obzira kome narodu, vremenu ili državi pripada.
– Kažete „Vlada neće presuđivati koja je Crkva ozbiljna, a koja je pseudovjerska zajednica”. Tačno, nije u nadležnosti Vlade, odnosno države, pogotovo sekularne kao što je Crna Gora, da se miješa u ustrojstvo Crkve. Međutim, svaka ustavna država štiti i razlikuje pravu monetu od lažne monete. Dužna je da zakonom i sudom štiti, brani i garantuje ime, pravo i imovinu kako pojedinca, tako i zakonom priznatih kolektiva, zajednica, ustanova. Zaista, ta prava je stekla i vjerska zajednica tzv. CPC od trenutka svoga registrovanja 16. januara 2000. godine. Od tada pa nadalje ona ima pravo da stiče imovinu, gradi „hramove”... Međutim, postavlja se pitanje otkud njoj kao novokomponovanoj vjerskoj zajednici pravo da uzurpira ime jedne ustanove koja postoji osam vjekova i time da ugrožava, otima, prisvaja njena vjekovna prava, i to uz pomoć državnih organa – ukazuje mitropolit Amfilohije.
Crnogorska vlada je, dodao je on, sklopila „Temeljni ugovor” sa sadašnjim univerzalno priznatim papom rimskim i njegovom Katoličkom crkvom. Kako napominje, postoje danas desetina papa i njihovih „pravih Crkava”, ali nijedna evropska država ne sklapa sa njima ugovore.
– Postoje takođe brojne „istinite Ruske crkve”, grčke „starokalendarske crkve”, čak od dvadesetih godina prošloga vijeka i jedna „Pravoslavna Turska crkva”, koja iz istih nacionalističko-državnih razloga poriče opštepriznatu Vaseljensku patrijaršiju. Ali, koliko znam, niko, pa čak ni turska vlada, ne poziva ovu Crkvu i njenog „papa Eftima” na zvanične prijeme i ne sklapa sa njom „Temeljne ugovore”. Zašto naša vlada ne poziva i desetinu drugih novoformiranih vjerskih zajednica u Crnoj Gori na prijeme, od kojih je pritom većina priznata kao ogranak neke šire međunarodno priznate vjerske zajednice u svijetu, ne samo registrovana u Crnoj Gori. Zašto jedino forsira ovu, ni od koga u svijetu priznatu, vjersku zajednicu zvanu CPC. I ne samo da je forsira nego i finansijski izdržava njene samoproglašene sveštenike, gradi joj hramove, dodjeljuje imovinu, dozvoljava da širi najgnusnije laži o Mitropoliji crnogorsko-primorskoj i SPC, kao i da sije vjersku mržnju, stvara diobu pravoslavnog korpusa nezapamćenu u istoriji Crne Gore – poručio je mitropolit Amfilohije.
Dobro je, kaže on, što se narodu u Crnoj Gori, pravoslavnog nasleđa, bez obzira na nacionalno i partijsko određenje, ne može prodati rog za svijeću.
– Čak i veći dio onih koji su sa ideološko-etatističkih razloga u nekom trenutku podržali ovu plemensko-partijsku vjersku interesnu zajednicu vremenom sve više shvataju da se radi o propalom, u suštini antihrišćanskom i anticrnogorskom projektu, koji nema budućnosti i koji je sramota za izvornu svetopetrovićevsku Crnu Goru i njeno iskonsko vjersko, kulturno, moralno i državotvorno dostojanstvo – podvukao je mitropolit Amfilohije.
Podsjeća i na, kako je naveo, jedan sličan projekat iz vremena ustaške „Nezavisne države Hrvatske”. Kako precizira, Ante Pavelić je, kao i naši poslijeratni nosioci brozomorne ateističke ideologije, pokušao da uništi Pravoslavnu crkvu srpsku u ustaškoj Hrvatskoj.
– Ubijena su četiri pravoslavna episkopa, stotine sveštenika, a naroda pravoslavnog, srušenih i otetih hramova i nasilno pokatoličenih ni broja se ne zna. No, već 1942. godine Pavelić je shvatio da Pravoslavnu crkvu srpsku i narod ne može uništiti, pa je onda stvorio „Hrvatsku Pravoslavnu crkvu”, našavši jednog izlapjelog starca ruskog episkopa Germogena, izbjeglog od Sovjeta, između ostalih, uz pomoć čuvenog Pipera Savića Štedimlije i prokletog mog Moračanina Sekule Drljevića, tvorca fašističke „Nezavisne Crne Gore” na Petrovdan 1941. godine na Cetinju. To je isti onaj Sekula Drljević koji je sa ustašama u Staroj Gradiški oko 20. aprila 1945. odvojio komandni kadar nesrećne četničke crnogorske vojske, krenuvše, po narodnoj „na zli put”, na čelu sa Pavlom Đurišićem (njih 120), sve ih u Savi pobio (ili ih po nekima u Jasenovcu spalio). Obezglavljenu vojsku, njih oko 9.000, proglasio je za vojsku „Nezavisne Crne Gore” sa crnogorskim kapama – navodi mitropolit Amfilohije u pismu predsjedniku Vlade.
Tu je, podsjeća on, prvi put i pjevana kao državna himna „Oj, svijetla majska zoro” u Sekulinoj obradi.
– Nije dobro da se današnja nezavisnost Crne Gore temelji na sličnim duhovnim i ideološkim temeljima kao „NDH” ili, ne daj Bože, kao Drljevićka „Nezavisna”. Ne zaslužuje to Crna Gora Svetog Petra prvog i Svetog Petra drugog Lovćenskog Tajnovidca, Crna Gora Svetog Vasilija Ostroškog i kralja Nikole Petrovića. Da uzgred pomenemo da je, nažalost, u tom istom duhu pisan i prošlogodišnji Nacrt zakona o slobodi vjeroispovijesti, koji, namjesto da ozakoni vraćanje, saglasno evropskom zakonodavstvu na koje se Vlada ugleda, stremeći Evropskoj uniji, oduzete Crkvi i nacionalizovane imovine – predviđa njeno novo otimanje i podržavljenje svega crkvenoga što je građeno u Crnoj Gori do 1918. godine. Zli jezici tvrde da država hoće to da učini kako bi to ustupila „svojoj” vjerskoj zajednici tzv. CPC – zaključio je mitropolit Amfilohije.
V.RADENOVIĆ
Golgota
Pravoslavna crkva je, kaže mitropolit Amfilohije, posebno u Crnoj Gori, bila i ostala na Golgoti.
– Ona je raspeta i progonjena Crkva. Navešću samo osnovne primjere kod nas toga od 1945. godine do danas. U toku i poslije Drugog svjetskog rata ubijen je mitropolit crnogorski Joanikije, ni danas mu ne znamo groba ni mramora, i više od 115 najboljih pravoslavnih sveštenika, samo zato što su bili vjerni Bogu i Crkvi i branili svoju vjeru i svoja iskonska prava. Poslije rata stvoreno je partijsko svešteničko udruženje, kao pokušaj zamjene njime vjekovnog ustrojstva Crkve i njenog razaranja iznutra. Suđeno je desetine preostalih sveštenika i zatvarani su, neki u zatvoru i ubijeni – primjer Miloša Joksimovića 1949. godine – naveo je mitropolit.
Dodao je da je nacionalizovana crkvena imovina, koja ni do danas nije vraćena, da bi Crkva bila dovedena na prosjački štap, a sveštenici u bijedi potkupljivani za male pare. Narod je, kako ukazuje, odgonjen od Crkve, pa su stotine hramova postali pusti i prazni, a desetine hiljada Crnogoraca nekršteni i otuđeni od Boga i otačke vjere i morala. Dodaje da je tek 1947. godine bilo moguće postaviti novog mitropolita Arsenija, koji je 1954. godine osuđen na 11 godina zatvora kao „neprijatelj države i naroda”. Kad mu je istekla kazna zabranjen mu je povratak u Crnu Goru, četvorica njegovih sveštenika su zatvarani, tučeni i trojica primorani da svjedoče protiv njega na sudu.
– Druga pravoslavna eparhija u Crnoj Gori – Budimljansko-polimska – zbog nasilja nad episkopom Makarijem i sveštenstvom bila je ukinuta 1956. godine. Srušena je crkva (kapela) Svetog Petra prvog na Lovćenu, pogaženo zavještanje Petra drugog i on utamničen u zindan faraonovskog mauzoleja, gdje i do danas čami. Zato što se tome suprotstavio mitropolit Danilo i Sveti sinod SPC, protiv mitropolita su održane demonstracije na Cetinju, jedine takve vrste u poslijeratnoj Crnoj Gori. Prvi put se tada pojavila ideja o stvaranju „Crnogorske crkve” – nepriznavanjem njega za mitropolita, da bi se opravdao taj zločin. Kad su pitali tadašnjeg glavnog aktera rušenja crkve na Lovćenu – Đuranovića (neki kažu da je to bio Orlandić), zašto nijesu poslije rata stvorili „Crnogorsku crkvu” – odgovor je bio: „Mi smo računali da je Crkva uništena i da će nestati” – napisao je mitropolit Amfilohije.
Gdje je nepravda, tu nema slobode
Sloboda koja nije sloboda od nepravdi, nasilja, ali i smrti, prolaznosti i ništavila predstavlja himeru, a ne istinsku slobodu, kaže mitropolit Amfilohije.
– Čovjek lišen prava, naročito prava na besmrtnost i vječni život, okovan u krletci vremena i zemnog prostora liči na miša u mišolovci – napisao je on.
Podsjeća i na Njegoševe stihove „Šta je čovjek, a mora bit’ čovjek; tvarca jedna što je zemlja vara, i za njega vidi nije zemlja”.
– U nadi da će se sadašnja državna administracija osloboditi od naslijeđenih ideoloških predrasuda o Crkvi i sačuvati od modernih zabluda o čovjeku i ljudskom društvu, makar se one zvale i „evropske”. U vjeri da će prestati da gradi budućnost Crne Gore na produbljivanju duhovnih, nacionalnih, jezičkih, obrazovnih, kulturnih dioba, tj. na raspolućenosti crnogorskog sveukupnog bića i na onome što Crnu Goru ne gradi nego razgrađuje i razara sve u njoj sveto i čestito. U nadi da ćemo o svemu ovome moći i usmeno porazgovarati, primite, gospodine predsjedniče, izraze moga osobitog poštovanja – navodi se u mitropolitovom pismu premijeru.
Progoni, sudski procesi, udari na imovinu...
Po riječima mitropolita Amfilohija, poslije blagoslovenog razvedravanja nad Pravoslavnom crkvom u Crnoj Gori, negdje od 1991. do 1997. godine krenulo je njeno novo gonjenje.
– Ona je jedina od svih crkava i vjerskih zajednica danas van zakona – nepriznata, bez „Temeljnog ugovora”. Jedino se njeni sveštenici, monasi i monahinje progone, ostajući bez prava boravka. Njeno ime, identitet i imovina su ugroženi, od nje se traži da ruši svoje crkve (slučaj crkve na Rumiji). Protiv njenog mitropolita se vode sudski procesi, sada su tri u toku, na osnovu optužbi da „devastira kulturno blago Crne Gore”, obnavljanjem, sedamdesetogodišnjoj nebrizi i zapuštenosti prepuštenih, stotina hramova i manastira. On je, takođe, na optuženičkoj klupi radi „miješanja u politiku”, zbog njegove, od prethodnih crnogorskih mitropolita, naslijeđene odgovornosti i brige za sveukupno duhovno-obrazovno, moralno i kulturno narodno biće i za temeljenje Crne Gore, njenog napretka i vječnog dostojanstva na predačkom junaštvu i čojstvu tj. na vječnim bogočovječnim vrijednostima, na kojima je vjekovima građeno sve što je u Crnoj Gori vrijedno, a ne na efimernim porobljivačkim interesima „homo economikusa” današnjice – naglasio je on.
)){kind=small}
