Podgoričko Gradsko pozorište odlučilo je da se „uhvati u koštac” sa još jednim problemom savremenog društva, a koji uveliko pogađa i nas, našu djecu, mlade ljude – narkomanijom. Režija novog komada „Mi djeca sa Stanice ZOO”, po istoimenom romanu, koji se prvenstveno obraća mladim ljudima, ali i njihovim roditeljima je povjerena Ani Vukotić, koja je kroz dosadašnji rad već potvrdila da joj angažovane teme u pozorištu nijesu nimalo strane. No, zanimljivo, ovo je prvi put da radi za podgoričko Gradsko pozorište.
● Autobiografski roman Kristijane F. „Mi djeca sa Stanice ZOO”, obrađuje temu drogiranja, dječje prostitucije, pojava koje su nažalost možda i aktuelenije nego prije 30, 40 godina. Koliko smo mi kao društvo otvoreni da priznamo i vidimo neke stvari? Da li je jedan od razloga nastanka ove predstave i da se ovo društvo pokuša prenuti iz učmalosti, da se pokrene po tom pitanju?
– Kada je Crna Gora u pitanju vidljivo je da se problem narkomanije ne smanjuje vremenom, nego da se uvećava i da je posljednjih nekoliko godina, naročito porastao broj zavisnika od teških droga. I mnogo je djece, tinejdžera, generalno mladih, koji su zavisnici. Narkomaniju prepoznajem kao vapaj te djece da neko obrati na njih pažnju. Ali, tu je i odgovornost roditelja, školstva, sistema, društva u cjelini. Jer, što je to što nudi ovo društvo mladom čovjeku, a da to nije ulica i neke banalne stvari. Imamo ogroman broj školovanih ljudi koji nemaju posao, koji su završili fakultete, a kojima se ovo društvo ni na koji način ne bavi. I onda se ove stranputice na kojima završe, nametnu kao logične. Alarmantna je situacija. Moramo se zapitati i otkud sve više droge na ulici i kako se ti mladi ljudi liječe, kad zaglave u ovom problemu? Mi u Crnoj Gori imamo samo dvije institucije koje se bave narkomanijom, a problem raste. Tako da je puno motiva za ovu predstavu i mislim da je bio dobar predlog i dobra odluka direktorke Ivane Mrvaljević da ga postavimo na scenu.
● U romanu je niz jakih, mučnih scena, emocija... Kako ćete to prikazati na sceni, a da opet te mlade ljude ne odbijemo od pozorišta, već da im se kroz predstavu ukaže na suštinu problema?
– Boris Kovačević iz Zagreba je uradio adaptaciju romana, a kroz interesantan proces rada na ovoj predstavi, dolazili smo i do nekih drugih rješenja. Nisam nikad za „prepad”, već za dublje razumijevanje, naročito kada su mladi ljudi u pitanju, jer su tinejdžeri jako osjetljiva kategorija. Ako ičega mogu da se sjetim iz mog perioda odrastanja, to je onda da mi je bilo strašno važno da me ljudi tretiraju kao odraslu osobu i da imaju povjerenja u mene i da imamo neke ozbiljne teme o kojima možemo da razgovaramo ravnopravno. Mislim da zaplašivanje nije put, ali jeste znanje, da edukujemo mlade na pravi način. Mi edukacijom nećemo iskorijeniti narkomaniju, ali će tada djeca znati u što ulaze. Jer, mnogi sadašnji zavisnici u startu nijesu znali u što ulaze, već toga često i oni i njihovi roditelji postaju svjesni kad već bude prilično kasno. Takođe, bilo mi je stalo da izađemo iz realizma i da ne prepričavamo roman. Jer, roman je dostupan da se pročita, i voljela bih da predstava bude inicijacija da mladi uzmu ovu knjigu u ruke. Pokušali smo priču iznijeti uz pomoć stilizacije, ali da bude zanimljiva i pristupačna mladima. Insistirala sam na tome da na sceni ne gledamo špriceve, igle, drogiranje, itd, već da gledaocima prikažemo emocije, ali i posljedice uzimanja droge, odnosno da vidimo koje su to faze i kako se ta opasnost širi od početka prema kraju, jer kao što znate, i sam roman je protkan tragičnim tonom.
● Kažete da i kultura slabo šta nudi mladima, ali nije li narkomanija u velikoj mjeri i pitanje propusta u pedagogiji, u porodici...?
– Bojim se da je porodica kao osnovni nukleus društva ugrožena, da imamo situacije da se djeca i roditelji ne sreću, da zapravo odrastaju dok im roditelji jure za novcem koji im je potreban za školovanje ili novcem da se obuku i slično tome. I u toj trci za novcem, i borbom da se održi familija, u toj borbi za opstankom, gubi se kontakt roditelja i djece i tu je velika odgovornost. Bojim se da se ljudi ne gledaju u oči, a to su stvari koje lako mogu da se prepoznaju ako vam je vaše dijete fokus u životu. Takođe, postoji i ta karakteristika našeg mentaliteta, da skrivamo probleme, da se ne suočavamo sa njima, da ljudi neće o tome javno da pričaju, da se stide.
● Jesmo li kao društvo nazadovali, jer se o narkomaniji prije 30 godina otvorenije i edukativnije pričalo nego danas?
- Ono što meni smeta, a što smo izgubili, jeste solidarnost. Prosto smo u stanju da prođemo ulicom, da vidimo da muškarac tuče ženu i da pogledamo, i eventualno reagujemo ako tog nekog znamo, ali vjerovatno ni tada, i kažemo sebi, imam ja i svojih problema, i odemo dalje. Izgubili smo empatiju na kojoj smo odrasli i kao pojedinci i kao društvo.
Ž.JANjUŠEVIĆ


Čekam da vidim uspjeh

● Da li je ovo prvi Vaš komad za djecu i sa glumcima Gradskog?

– Jeste. Moram priznati da sam na prvu probu došla pomalo stegnuta, a dobila sam mnogo više, i zbog toga sam jako srećna. S nekima od glumaca sam radila ranije, ali, nisam znala kakva je atmosfera u kolektivu. Ono na što sam naišla je poguralo čitavu predstavu korak dalje – jedan visoki stepen otvorenosti bez obzira na sve probleme i ono što iz njih proizlazi. Znamo da oni nemaju svoju zgradu, i zato je važno istaći da svi ti ljudi imaju najbolje namjere i da nikome nije problem i da se proba, samo kad imamo slobodnu salu, ujutro, uveče, popodne, iz dva, tri puta, prosto da se prilagođavamo, i to je zaista nešto što je mene potpuno poguralo i pomjerilo, u rediteljskom smislu, od te pripreme koju sam imala u startu. I zato se baš radujem rezultatu jer vidim dokle stvari mogu da idu, a još su u procesu. Ovo mi je prvi put da radim za djecu, tinejdžere, i to jeste posebna vrsta odgovornosti. S druge strane, iako je u pitanju scena 14 plus, mnogo toga u ovoj predstavi je upućeno ka odraslima, prije svega roditeljima, ali i čitavom društvu. Na kraju, zaista čekam publiku da vidim da li smo uspjeli da odgovorimo na specifičnost ovakve predstave, kao i teme koju ona obrađuje.