V
eć nekoliko dana se barjak Crne Gore vije ispred palate zapadne vojne alijanse u Briselu. Tako se Podgorica, mimo folklorne tradicije i arhaičnih stereotipa o istočnom snu, našla pod amrelom najvećih sila koje predvodi Amerika. Ima i ozbiljnih i podsmješljivih komentara, a jedan od njih je da je Crna Gora taman okončala rat sa Japanom, a već vodi novi protiv Rusije, dok se Kina prepala da ne bude sledeća.
Ponovo je u modi roman Novaka Kilibarde iz 1981. godine, „Crnogorci i Đaponezi“, o čarkama crnogorskih pečalbara negdje u Americi sa japanskim radnicima. To je literarna parafraza rata koji je Rusija započela sa Japanom 1904, izgubila ga i potpisala primirje 1905. Iz solidarnosti sa Rusijom, Crna Gora je zaratila sa Japanom, ali samo je osam Crnogoraca otišlo da se bori. Svejedno, mir sa Tokijom potpisan je 101 godinu kasnije (2006.), kad je Crna Gora postala samostalna država.
Ispalo je da ništa nije vječno, pa ni sterilna varijanta ljubavi. Crna Gora danas ima nešto manje od 1.000 vojnika u sva tri vida (kopnena vojska, vazduhoplovstvo i mornarica). Posle agresije na tadašnje ostatke Jugoslavije 1999. godine, i nedavnog slikanja i laktanja Trampa sa Markovićem, Jalta je definitivno arhivirana. NATO kontroliše zapad, istok i jug Balkana, skoro čitavo Sredozemlje. Srbija je geostrateška rupa, država koja je (neopravdano) uvjerena u svoju neutralnost, uz česte egzibicione čarke sa nezgodnim komšilukom. Uz labavu vojnu silu i neospornu ekonomsku i informativnu nemoć, izgleda da je Srbija borbeno nakostriješena više nego što joj to priliči.
U vlasti su odgajani „jastrebovi“ koji su zaduženi za puštanje ratničkih dimnih signala, mada iza snažnih no praznih izjava i simboličkih prijetnji, ne stoji ništa osim parola, koje sve do jedne počinju sa „nećemo dozvoliti…“ Taj konfuzni agitprop proizvod je lošeg balansiranja između dvije (loše) mogućnosti. Tako dolazimo do apsurdnog imperativa: u očuvanju neutralnosti, nužno je naći saveznika, uz koga se neutralnost gubi. Utjeha je da tako nešto nije ni postojalo. Ne može biti neutralna država koja ne kontroliše dio teritorije koju smatra svojom, niti zna gdje su joj granice.
Primjer opredjeljenja Crne Gore krajnje je zanimljiv. Teritorijalno i vojnički ona skoro nema značaja, ali poziciono je na strateški važnom mjestu. Njeni zalivi i reljef omogućavaju skoro potpunu kontrolu istočne regije jadranskih vrata. I ta okolnost izaziva otvorenu srdžbu Moskve, pravljenje inventara nepoželjnih Crnogoraca, protjerivanje diplomata i bojkotovanje turističke ponude. Prije samo desetak godina, nova generacija ruskih bogataša je masovnim kupovinama višestruko podigla cijenu kamenitog zemljišta na Crnogorskom primorju. Kremlj sada poziva na potpuno ignorisanje nekada omiljene rođačke destinacije, uz moguću rasprodaju oligarhijskih zamkova.
Ali, sve je to samo nagovještaj leda i glečera u odnosu sa Beogradom, ako Srbija napravi izbor koji bi Moskva smatrala nedovoljno prijateljskim. Inače se otud „bratstvo među pravoslavnim narodima“ razmatra samo kao pljesnivo nasleđe i uspomena na bezvrijedne emocije. I ovdje se već jasno vidi da se Rusija prema Srbiji ponaša kao bezobzirni i jači korporativni partner, koji upravo ta otupjela „bratska“ osjećanja koristi skoro kao jedini argument za imperijalno crpljenje ovdašnjih prirodnih dobara. (NIS, na primjer, koji je rodbini prodat u bescjenje). Odnos Srbije i Rusije se, nezavisno od stanja stvari, u tabloidnoj sferi obrazlaže skoro isključivo mitskim fantazmagorijama: Putin će nam dati moćno oružje da povratimo Kosovo i pobijedimo zle susjede!
Naravno, da je to priglupa fikcija, jer još nije poznato hoće li one letjelice dobijene „na poklon“ sa neke ruske vojne deponije ikada biti u stanju da polete. Vazduhoplovni eksperti sumnjaju u takvu mogućnost, iz nekoliko razloga: nije bilo uvida u kakvom su stanju te makete, nema dobrih proračuna koliko će sve to da košta i zašto baš toliko mnogo. I zbog čega Vladimir Vladimirovič tako dugo ne potpisuje „ukaz“ za rečni transport tih neispitanih krševa u Srbiju?
Vlada je formirala suvišan biro za saradnju sa Rusijom i Kinom; u njemu će šefovati Tomislav Nikolić, rodoljub koji ne krije da bi volio da Srbija bude ruska gubernija. On je bio i u onoj opskurnoj vlasti koja je usred rata proglasila jednostrano pristupanje konfederaciji sa Rusijom i Bjelorusijom. Zanimljivo, ali rezolucija te beskrajno budalaste parlamentarne seanse nikada nije opozvana. Važila bi još, da se poslednja Jugoslavija nije raspala.
Nikolić može da bude samo garant kancelarijske rusofilije, bez moći da bilo šta valjano učini. Njegov politički sin, novi predsjednik, ne odustaje od evropske ideje, ali je odbio svaku mogućnost da se Srbija približi NATO-u i da se udalji od Rusije.
U Srbiji (opravdano) nema mnogo ljubavi za alijansu. Vučić će trpjeti sve neprijatnije pritiske sa obje strane, prije svega sa idejom da se ni za koju definitivno ne opredijeli. Njegova spoljnopolitička filozofija je vladarska varijanta „perpetuuma mobile“, slična Tadićevoj neostvarivoj programskoj paroli: „I Kosovo i Evropa“. Kod Vučića bi izreka morala da glasi: i Rusija i Amerika, a ona se, logično, ne dopada ni Rusiji ni Americi. I jedna i druga strana ne žele taj zagrljaj sa Srbijom, neka se zasad živi bez takve neprijatne intimnosti, uz principijelnu distancu.
Bilo koji izbor, ako je definitivan, biće pogrešan. Politička avantura bez sposobnosti da se izabere, svakako je greška. Nema mudrog mesije koji bi umio da iz svega izvuče državu neoštećenu. Primjer Crne Gore za nas nije primjenjiv, niti je Srbija za bilo koga tako zanimljiva. Montenegro je taman na granici bratske mržnje. U stvari, ideja i jedne i druge sile je da Srbija ne ode ni na jednu stranu, pa kako joj bude. Jedino tako ona će biti na mjestu konflikta, što će je držati u blizini obje velike sile. Niko ne bi znao šta da radi sa ovom zemljom ako se opredijeli. Niti ako ostane neutralna, jer to ona nije. U svakom slučaju, niko od velikih nema ideju šta valja činiti sa Srbijom, kao što to ne zna ni ona sama.
Zbog toga će Zapad govoriti da nam je mjesto na zapadu, istok da možemo samo do Unije. A naše će vođe tražiti srednju mjeru između svojih interesa i naših emocija. Pri tome, njihovi su interesi sve veći, a mi više ni prema kome ništa ne osjećamo.
Da bi Srbija bar sebi pokazala da ima vojsku, nadležno ministarstvo učestalo organizuje vježbe rezervnog sastava. To je, naravno, komični nadripatriotski performans. Obavezni su samo oni koji su obavezu izvršili, a momci koji nisu željeli u vojsku, slobodni su. Ali, nema gore vojske, i nije ništa smješnije od rezervista. I sada u nekim beogradskim kasarnama, tromi sredovječni ljudi, debeljuškaste čiče, svi kostimirani u radne mundire natopljene naftalinom, teškom mukom igraju svoje davno zaboravljene vojničke uloge.
To je ta slika, više namijenjena silama u svijetu nego nama. Da i NATO i Rusija znaju da nismo ni za jedne, ni za druge. Ni za koga i ni za šta.
Peščanik.net
Autor: Ljubodrag Stojadinović