-Autor: Milan Ružić

Na Vidovdan, a kao da za takve stvari postoji kakav drugi datum, išao sam do Starog Broda – stare rane koju stara država nije priznavala, a nova nikako da je se sjeti. I dok su svima pune uši Srebrenice i zakona o poricanju genocida, niko da se sjeti ovog mjesta koje je jedno od najkrvavijih na ovoj planeti.
U Starom Brodu je srpski narod doživio stravičnu sudbinu. Pred ustaškom ofanzivom 1942. godine, desetine hiljada izbjeglica krenulo je prema Srbiji. Kako im je prelazak preko Drine bio blokiran od strane Italijana, jedan dio izbjeglica krenuo je prema Starom Brodu i obližnjim Miloševićima. Kada bi se samo nekako mogle opisati te gudure, klanci, prevoji, bezdani, shvatili biste o kakvom terenu je riječ. Narod je jedino mogao biti djelimično siguran pored obala Drine. Upravo na tim mjestima, Crna Legija sa Francetićem na čelu, započela je stvari koje mnogi ljudi nisu viđali ni u najgorim košmarima.
Hiljade Srba su izlovljavali po tom terenu. Ko je stradao od metka, taj se smatrao pravim srećnikom. Tih dana se po obali moglo vidjeli bljeskanje noževa. Bili su ti odbljesci brojniji, nego oni od riba u Drini. Kakva samo zvjerstva pamte litice u Starom Brodu. Silovanja, paljenja, davljenja, kasapljenja, drobljenja, kidanja… Ništa od najgorih načina ubijanja nije izostalo.
Žene su se same ubijale lupajući glave o kamenje samo da ih ne uhvate krvnici. Djevojke su se držale za ruke i zajedno skakale u Drinu kako ne bi bile silovane! Djeca, kao djeca – plakala su! Koje god je gdje zaplakalo, to mu je bilo poslednje!
Ako li se koje moglo uzdržati, možda je i preživjelo! Tako su govorili oni koji su nekim čudom ostali živi! Ako je koji pištolj zalutao u ruke Srba koji su se tamo krili, a poneki metak ostao u cijevi, njega su trošili na sebe i svoj mir nadajući se oproštaju od Boga što su sami sebi presudili, jer nisu htjeli da čekaju iživljavanje!
Noževi su se i dalje bjelasali po šumi, a ljudi su padali u rijeku krvavi, obeščašćeni, pa obezglavljeni. Zamislite kako su u svojim zvjerstvima ustaški jurišnici i lokalni Muslimani bili maštoviti! Vjerujem da je na te prizore i sam Đavo zatvarao oči, iako nije morao jer on nije bio navučen na ideju bratstva-jedinstva!
Ploveći pored tog mjesta gdje je svaka grana kolac, svaka stijena lomiglava, svaka litica skočidjevojka, svaki odjek vrisak, a svaki prizor košmar, jedino smiruje tišina nas sa broda koji smo zanijemeli i u svojim glavama tu proživjeli sudbinu svog napaćenog naroda. Iako sam siguran da bi neki Srbi stradanje ovih 6000 ljudi porekli zarad zarade i dodvoravanja, na palubi, tog dana, pogledom sam uhvatio suzu Zahara Prilepina. Pitanje, za koje sam siguran da bi ga i on postavio, jeste – zašto mi, Srbi, pamtimo sva stradanja osim naših?
S obzirom na predloge onih novih zakona, zašto mi ne bismo glasno rekli da se u Starom Brodu dogodio genocid nad Srbima, pa da vidimo ko će ga poreći?!
Ljudi koje izuzetno poštujem i koji su od povjerenja, pričali su mi da su njihove bake svjedočile da je tih dana Drina bila crvena od srpske krvi koja se kod Starog Broda ulivala u Drinu! Duboko vjerujem u tu tvrdnju. Možda ne bih pogriješio ni kada bih rekao da je Drina jedna velika vena Balkana, da je to krv među liticama, kasnije pomodrela od užasa i pozelenjela od muke koju je vidjela u Starom Brodu!
Kada bismo mi pustili po suzu za tim srpskim žrtvama možda bi i Drina konačno postala rijeka! Dok Stari Brod i mnoga druga mjesta srpskog stradanja, barem nama, ne postanu značajnija od Srebrenice, do tada će nam na tim mjestima plakati samo Rusi, jer se oni ne boje da izraze svoje poštovanje i žaljenje!
www.iskra.co