-Piše:Veljko Račić
Od kad se pojavila ta moderna građanština neće mi san na oči,ne iz razloga što imam nešto protiv tog šljaštećeg naziva punog opskurziteta ,koliko me muči sve ono što ona sa sobom (do)nosi i podrazumijeva,a što dobrano utiče na razvoj i sami habitus društva u kojem živimo.
Taj famozni izraz ,,Građanin” iz kojeg u etimološkom smislu ona crpi neki vid porijekla ,znamo pojavio se nakon revolucije u Francuskoj kad je završeno sa monarsima i doslovce u prevodu ima značenje - jednak,isti,ravan drugima ,osim u tumačenju na domaćem terenu ,gdje otprilike znači : građanin je svaki onaj koji nije Srbin ili dok se ne dokaže da je Srbin i kad se to dokaže prestaje da bude građanin,otprilike. Poznato je iz političke teorije da je nacionalna država prethodnica građanskoj.
Valjda ne ide taj izraz građanin sa nacionalnom odrednicom Srbin ,što negdje podrazumijeva da su Srbi uslovno rečeno ,,seljaci,, koji nemaju svoje mjesto pod suncem progresivnog i modernog ,urbanog crnogorskog društva i što ih u konačnom svrstava u onu grupu destruktivnih primitivaca koji kao takvi nijesu u stanju biti ni adekvatna alternativa postojećem sistemu u ovom provizorijumu u kojem živimo.
Ne ,Srbin i građanin su sinonimi!
Insistiranje na toj građanštini nije bez značaja i meni lično zvuči kao neki hendikep ,kao da sve što ima da ponudi pojedinac je to da je građanin i kao da mu je to neka po mišljenju ljubitelja te kvaziestetske formulacije posebna vrlina koja ga preporučuje tako pročišćenog za neki novi poduhvat ili iskorak ?
Nije onda ni čudo što se nedavno iz kuhinja prosvijećenih medija pojavio taj avetni izraz ,,građanska opozicija,, koji vrlo jasno determiniše prirodu svih onih drugih opozicionara ,koji su u startu reducirani i ograničeni.
Sjećam se prije i nakon 5. oktobra 2000 godine ,živio sam u Beogradu kad se pojavila ona družina poznatija kao ,,Drugosrbijanci” ,ta progresivna i izbirljiva bulumenta i moderna kvazielita sa sve pincetama u rukama je donijela brojne napredne novitete tada u Srbiju,počev od gej paradiranja,preko novih pogleda na život i svijet uključujući potpuno zanemarivanje svakog nacionalnog osjećaja i prizvuka,suočavanje sa prošlošću,kvaziestetsko i bezglavo kidisanje ka evropskim vrijednostima,kao i bespogovorno slušanje evropskih ,,prijatelja” uključujući i sekretarice i zamjenike zamjenika pomoćnika u stilu primjernih i dobrih đaka ,koji uče škole gdje im se po novom i reformisanom sistemu obrazovanja pune glave,a praznê duše za njihovo dobro.
Primjećujem da se danas u Crnoj Gori rađa nešto slično,jedan novi oblik ,nešto što nikad ranije nije moglo postojati ni u najliberalnijim zamislima Slavka Perovića (koji je inače imao raznih inovacija) , bilo koje političke ili druge društvene organizacije. Jasno je da se iz zapadnim centara moći pokušava oblikovati novi društveni poredak lišen bilo kakvog osjećaja pripadnosti bilo kakvoj temeljnoj vrijednosti ,u tom smislu jezik,vjera ,tradicija ,pa čak i porodica postaju balast kojeg se treba osloboditi i na tome se uveliko radi.
Neophodno je dakle stvoriti besciljnu masu korisnih idiota bez pripadnosti ičemu,koja ne trpi nikakav autoritet i koju je tako pogubljenu kasnije lako i kontrolisati i okretati u željenom pravcu.
Ko uspije u ovakvoj manipulaciji biće kadar da upravlja procesima u budućnosti.
Upravo danas poput pečuraka poslije kiše izrastaju novi ,mladi političari,lideri iz laboratorije i javni djelatnici koji svaki nacionalni prizvuk označavaju staromodnim ,učmalim i prevaziđenim,optužujući sve one koji mu daju bilo kakav prostor zapravo - povampirenim proizvođačima podjela i povratnicima u devedesete . To su oni koji isključivom pričom o brojkama, PDV-u i akcizama ,što je svakako važno ,hrle u nove pobjede? ,prenebregavajući ono što je ne manje važno ,a što vrlo jasno determiniše svakog pojedinca ili grupu u smislu pripadnosti ,osjećaja,opredeljenja.
Ta identitetska zabašurenost je najobičniji bućkuriš i opasna maska ispod koje se krije brdo nejasnoća i neodređenosti. Ovakav fetiš od neznanja i identitetska neosviješćenost i nepismenost jedna je od najvećih zamki koje se danas nude u okviru novih ponuda savremene političke stvarnosti.
Nekad je bio cilj država ,pa demokratija ,danas je to - nije važno ko smo i šta je bilo idemo u budućnost.
Pa makar i u ovakvoj kasabi.
Izvjesno robovanje državi (kao da je ona sačinjena od lutaka) još jedan je običan mamac i dimna zavjesa za sve one koji su (a takvih je ruku na srce puno) umorni od svega ,velikih ideja,kolektivnih krivica ,medijskih manipulacija i drugih oblika ispiranja mozga.
Pa jasno je i đetetu da je važna država,ali pitanje je kakva država,kakvo joj je ustrojstvo ,kakav je njen odnos prema svim njenim građanima..
Nego, ima li neko da malo uspori pomahnitalu građanštinu?