-Piše: Dragan Mraović
Sve vidovdanske bitke su Srbi izgubili u novije vrijeme. Recimo, na Vidovdan 2001. su protivustavno, metodom mafijaške otmice, uz naplatu ucjene od pet miliona dolara, izručili svog predsjednika Slobodana Miloševića srpskim zlotvorima. Time su pokazali da današnje generacije nemaju osjećaj državnosti, da ne čuvaju svijetlo ime svojih predaka, pokazali su izručioci kukavičluk, kriminogenu svijest. Taj Vidovdan je bio istorijska bruka Srbije i njen veliki poraz koji smo sami skrivili, jer ne čistimo kukolj među nama.
Na dan Svetog Vida, 2006, Crna Gora je primljena u UN čime je ovjerila secesiju od Srbije. Na Vidovdan 2013. Brisel je donio odluku da pokrene pregovore sa Srbijom. Na Vidovdan 2017. Srbija dobija vladu početkom rasprave u Skupštini koju može da sastavi samo neki gubitnik ili neko ko ne voli Srbiju. Izuzetak u njoj su samo ministri sporta i kulture. Svi ostali vrijeđaju nacionalni ponos Srba baš na Vidovdan.
Zato je lijepo sjetiti se Vidovdana 1389. kada su Srbi odnijeli veliku pobjedu nad otomanskom imperijom.
Privredni i kulturni napredak države kneza Lazara ometan je stalnim pokušajima Turaka da je potčine. Zato se on prvi put sukobio sa jačim odredom turske vojske 1380/1381. kada su njegove vojskovođe Crep i Vitomir pobijedili Turke na Dubravici kod Paraćina. Kasnije, u boju na Kosovu na Vidovdan 1389. Srbi su razbili u paramparčad brojno nadmoćniju tursku vojsku.
Turski hroničari pokušavaju da sakriju da je Alahova vojska poražena, ali njihov opis bitke je vjeran, a u njemu stoji da je Vuk Branković uništio lijevo krilo turske armade. Njegova oklopna konjica je došla potom iza leđa caru Muratu i do turske komore. Svakome vojniku i istoričaru je jasno da tu više nema spasa. Car Murat je bio ubijen, a laž je da je bio pod šatorom. To nije bila tradicija otomanske vojske. Padišah je bio na konju, u sredini svoje seldžučke rulje, okružen janjičarima a ispred njega je bio red kamila, kao odbrambeni zid. Oko njega svita paša, vezira i kuriri, koji nose njegove naredbe vojsci. Turski izvori kažu da ga je srpski vitez Miloš Obilić, koji se probio do njega sa svojim oklopnicima, oborio kopljem sa konja i sasjekao „mačem bijelim kao mlijeko“. To su napisali turski hroničari. Izmišljotina je da ga je ubio nožem mučki iz potaje.
Nikada u istoriji ratova pobjednik ne bježi sa bojnog polja, a Turci su pobjegli sa Kosova. Njihovi hroničari opisuju u svojim zapisima paniku te noći kad su bježali prema Jedrenu. Nijedan Osmanlija nije ostao na teritoriji Srbije.
Ali, kada je Murat ubijen, Stevan Musić je sasjekao i prestolonasljednika Ejup-bega. Veziri su tada dali naredbu Bajazitu da ide po rezervu, jer je on bio hrabar čovjek i ratnik, još bi se borio, pa je mogao poginuti, ako ostane. Ugasiće se bez njega dinastija, propašće carevina. Vraćajući se sa odredom Čerkeza iz rezerve on susreće turske vojnike kako bježe krvavi, i kažu da sve je propalo, pa shvata da nije čas da se vrati na bojište. Zaustavlja se i čeka da se Srbi raziđu da bi pokupio tijelo oca i brata. I čekao je do šest sati uveče. Srbi su se razišli oko tri sata posle podne, kada su izvukli ranjenike. Lazar je otišao do crkve Samodreže, sa malom pratnjom, da zahvali Bogu na pobjedi. Bajazit je vidio samo nekoliko ljudi oko crkve, uhvatio je Lazara i pogubio ga, a onda pobjegao za Jedrene.
Vatikan nije trpio srpsku pobjedu i vitešku etiku. pa je širio laži da je Vuk Branković izdao, da je Miloš Obilić mučki ubio Murata.
Oglasiće se, kao i prošli put, neki milogorci i napasti ovu kolumnu. Što zbog Vatikana, što zbog Broza, što zbog evroatlantista, prećutkuje se istina o veličanstvenom srpskom Vidovdanu 1389.
(Autor je nekadašnji
generalni konzul
SRJ u Bariju)