-Piše: Milan Mišić
Novinari su svugdje skloni metaforama, ali ovoga puta ih je pretekao jedan političar (koji je svakodnevno na njihovoj meti). Američki predsjednik Donald Tramp je bio taj koji je, uoči predstojeće posjete Pekingu, svog tamošnjeg kolegu, posle učvršćivanja njegove pozicije na nedavno završenom partijskom kongresu, nazvao ”kraljem Kine”.
Londonski ”Ekonomist” je u međuvremenu Putina prekrstio u ”ruskog cara”, ali o tome drugom prilikom. Kongres KP Kine, najveće političke partije svijeta (89 miliona članova), koji je trajao sedam dana, po mnogo čemu je bio politički događaj godine - što je optimistička konstatacija koja podrazumijeva da ćemo, uz tekući zaplet u Španiji, u sledeća dva mjeseca biti pošteđeni neke mega globalne drame.
”Kralj Kine” je, naravno, Si Đinping, kineski predsjednik, generalni sekretar Komunističke partije i predsjednik Centralne vojne komisije. U njegovim rukama su, dakle, glavne poluge moći u najmnogoljudnijoj zemlji svijeta i drugoj (a po nekim kriterijumima već prvoj) globalnoj ekonomiji – još od 2012, ali je ishod minulog kongresa zaista povod da se uz njegovo ime doda epitet monarha.
Najviši partijski skup u čijem radu je učestvovalo 2.300 delegata, uzdigao je Sija kao lidera koji je uz rame sa legendarnim vođom kineske revolucije Mao Cedungom i stavio ga ispred najzaslužnijeg za ono što je Kina danas – velikog reformatora Deng Sjaopinga.
To je učinjeno tako što je ”misao Si Đinpinga o socijalizmu sa kineskim karakteristikama za novu eru” jednoglasnim izjašnjavanjem uključena u partijski statut, čime je on postao glavni ideolog i vrhunski autoritet. Praktična posledica je da će odsad svako suprotstavljanje njemu biti suprotstavljanje samoj partiji – što u Kini nije nešto što se toleriše.
Potvrđen mu je i novi petogodišnji mandat, a on se zauzvrat zarekao da će zemlju uvesti u ”novu eru međunarodne moći i uticaja”.
Za tako nešto je svakako potrebno više od pet godina, pa je Kongres, indirektno dao i odgovor na glavnu dilemu: da li će Si ispoštovati nepisana pravila koja je, sređujući haos posle katastrofalne ”Kulturne revolucije” uveo Deng Sjaoping: da se na čelu partije ne ostaje duže od dva mandata i da partijski rukovodioci sa položaja u penziju odlaze kad navrše 68 godina.
Prema prvim analizama svjetskih sinologa, male su šanse da se Si Đinping penzioniše 2022. njihov konsenzus je da će neprikosnoveni kineski lider ostati bar još jednu deceniju.
Ovoga puta je, naime, ignorisan običaj da se naslednik aktuelnog partijskog lidera neformalno imenuje pet godina ranije. Očekivalo se da će ta čast pripasti 57-godišnjem bliskom saradniku Si Đinpinga Čen Mineru (57), ali to se nije dogodilo: on nije među pet novih članova Stalnog komiteta Politbiroa u kome su sada svi stariji od 60 godina, dakle suviše stari da bi neko od njih 2022. mogao da preuzme kormilo.
Ovakav ishod se smatra rezultatom konsenzusa u partijskom vrhu da je zemlji neophodna jaka ličnost, kako bi Kina preduprijedila kolaps sličan onom koji je sa istorijske pozornice uklonio Sovjetski Savez. Ta saglasnost se mogla naslutiti i po kritikama zapadne demokratije u komentarima Sinhue, zvanične novinske agencije, koja je zapadne sisteme okarakterisala kao ”faktor dioba i konfrontacija”.
Ovo je i potvrđivanje kineskog stava formulisanog krajem prošle decenije da ”učitelji demokratije imaju probleme”. To je prošle nedjelje, u izjavi ”Fajnenšel tajmsu”, aktuelizovao jedan neimenovani partijski funkcioner, koji se osvrnuo na situaciju u glavnoj svjetskoj sili. ”Američki narod je izabrao 70-godišnju medijsku zvijezdu bez političkog iskustva, dok naš sistem od ljudi kao što je Si traži da se decenijama dokazuju na sve težim položajima”.
U svom prvom mandatu, Si Đingping je glavnu pažnju posvetio obuzdavanju korupcije, koja je rasla paralelno sa ekonomskim usponom Kine. Promijenio je partijske sekretare i guvernere u 30 od 31 kineske pokrajine. Bez položaja je ostala i polovina ministara koje je zatekao, kao i većina partijskih funkcionera u armiji, a svoju dominaciju u partiji zapečatio je uvođenjem gotovo polovine novih lica u Centralni komitet koji ima 370 članova.
U tom procesu stekao je, kako konstatuje londonski ”Ekonomist”, dosta neprijatelja među saveznicima i klijentima funkcionera koji su smijenjeni ili uhapšeni zbog korupcije, sa kojima će se sada, sa novim autoritetom, obračunavati mnogo lakše.
Suočavaće se, dakle, sa manje opozicije, mada to svugdje dovodi do poznate situacije da neprikosnovenom vođi oni ispod njega po pravilu govore ono što on želi da čuje. Pa je tako momenat najveće moći po pravilu i početak njenog kraja.
(Autor je bivši glavni i odgovorni urednik ,, Politike’’)