-Piše: Vuk Vuković
Kao što je bulevar prostor tečnog kretanja i diktiranje jedne brzine koja se ujednačeno razlaže u mrežu grada, tako je petlja žarište mučnog, kanalizacionog proticanja, i prelaz iz jednog u drugi prostor predstavlja kretanje grada – neuravnoteženi tok naglih ubrzanja i kočenja u mjestu.
Hipermarket radikalno označava sasvim drukčiji prostor, budući da je tu sve, u stvari, uključeno u male igre odvraćanja, u privid pročišćene cirkulacije, dok opet nigdje nema prolaza, već se radi o beskrajnom upućivanju na druge sektore, police, ekrane... Tako reklama nikad ne apsorbuje trgovinu isključivo u jedan proizvod, već služi kao prolaz kroz koji se propuštamo među beskrajno mnogo proizvoda od kojih nas svaki prosleđuje na onaj drugi.
Pa ipak, otvorenost grada uliva se u zatvorenost hipermarketa, dok je sam prelaz fino i neosjetno iznijansiran, tako da, naprosto, jedno ne biva bez drugog, što ne znači da jedno ne predstavlja rez drugog.
Hepening trgovine danas se odvija u otuđenim, klimatizovanim, plombiranim, bijelim hangarima čiji unutrašnji sadržaj vidimo spolja, dok nas unutra sve zatvara u prostor neprestane smjenjivosti i iščašene virtuoznosti. I pored toga, preslikavanje je uočljivo: grad prerasta u jedan od izloga hipermarketa!
Ako je grad dinamika kretanja (diskontinuitet kao ritam), hipermarket je ideja koja usavršava instinkt razdvajanja. Izlozi su dati u iskidanim kadrovima, isuviše napadno i neonski zaslepljivo, izbliza i ucijelo, prelivajući se iz sebe preko granica rama i tako se ulivajući u prostor koji prerasta u sam sadržaj: pokretnim, spiralnim stepenicama, glatkim staklima, medicinskim bjelinama... Iskustvo više nije proces vremena u kojem smo se sa odlukom usredsređivali na stvar položenu u daljini, naprotiv, u postsavremenom dobu to je šizofreni udes sekundarnog.
Tim prije je prostor raspakovan i ponuđen u jednom dijelu (u jednom komadu), s tom bitnom razlikom da se na svakom koraku samopresijeca, i sam sebe preusmjerava. (Uvijek su to prozirni prolazi izdignuti od zemlje i po nekoliko metara, uski i jednolični, arhitektonski tako riješeni da nude samo prazan prelaz, kao ne-mjesto, to je izmještena tačka koja se uprazno sabira, obično formirajući uglove ili sam centar hipermarketa.)
To i jeste izlomljenost hipermarketa: unutra je događaj, spolja je tek ispražnjeni grad koji se čitavom infrastrukturom kompleksno usmjerava ka njoj. Otud je grad sve-mjesto i duh splina koji nas nagoni da ga na hemijski, haluciogeni i zabavni način istisnemo.
Hipermarket nipošto nije prostor koji precizno lokalizuje neku od stvari u ponudi, kao što je grad izvrnut topos koji se samodogađa tako što bučno vizualizuje izdvojene jedinice: pozorište, hipermarket, stanicu, bolnicu, groblje, itd. Bitno je, dakle, da prostor struji u prostoru stvarajući time privid kretanja u nekom od pravaca.
Međutim, to je kretanje u međuprostoru (fiktivnom hodniku), koji izranja između grada i hipermarketa. Riječ je o neodredljivoj periferiji!
Periferija: atmosfera smjernica, uključenja/isključenja, tranzit-magistrala-zaobilaznica, koja su svrha postojanja prigradskih naselja. Upravo zbog toga, periferija predstavlja drugo lice pustinje: to nije grad, prije negativ grada, nedovršeni plan, grubi ostatak... Prostor koji je višak centra, žarišta, petlje – mini-prostor koji su prebukirali i učinili apsolutno nefunkcionalnim, neodređenim, prije svega i uvijek privremenim. Zaista, predgrađe je uvijek već privremeno rješenje!
Grad kao hipermarket i obratno. Šta je drugo Times square bez neprekidne vertikalne ekranizacije, koja danonoćno emituje spektakl živih, globalnih, nedostižnih proizvoda i smrti koja je potonja vijest? Tamo iskustvo utiska nije moguće, usled ekranske fascinacije svjetlima i odbljescima u stalnom smjenjivanju, skružavamo se u sebe i u toj toplini tamne utrobe isključujemo čula.