-Autor: Mi­lan Ru­žić

Juče, posle onakve presude Ratku Mladiću, vidim i neke vijesti koje govore o tome kako je presuda isto tako važna za ulazak Srbije u EU, jer ćemo, na taj način, čistih ruku ući u ono iz čega svi pametni izlaze.
Ko nije očekivao onakvu presudu, taj nije baš pri sebi, ali ko kaže da je takva presuda pravična, taj je, ili sasvim raskrstio sam sa sobom, ili je plaćen da tako misli. I nije lako jahati na tom talasu presude Ratku Mladiću, a reći nešto novo posle svih onih koji se upinju da kažu kako je to nepravda na sto različitih načina. Smatram da je glupo uopšte komentarisati dublje tu odluku tribunala koji će se sad zatvoriti, jer nema više Srba za osuditi, ni drugih za osloboditi, pa nema ni razloga da taj sud postoji! Sve je ovo očekivano, ali i dalje boli nepravda.
Međutim, Milorad Dodik je uradio nešto konkretno. Rekao je da će izbaciti gorepomenuti sud iz udžbenika. To je dobar početak. Kad nas buduće generacije upitaju ko je osudio Ratka Mladića, možemo slobodno reći da ne znamo. Taj sud tada neće postojati, kao što ni njegova objektivnost, što je osnova suda, nikada nije postojala, pa šta bi jedna takva ustanova radila u srpskim udžbenicima iz istorije? Drugi će reći kako baš zbog pamćenja tih nepravdi, treba da ostane u udžbenicima. Smatram da je to pogrešno stanovište, jer se nepravda ne zaboravlja.
Ono što je, donekle, vezano za taj sud, pa i za samog Mladića, a svakako najviše veze ima sa Dodikom, jeste ono iscrtavanje karte Srbije od prije neki dan. Svi su u tome vidjeli kako jedan čovjek kojeg panevropeidni idioti osporavaju kao predsjednika jedne osporavane države, iscrtava kartu unaprijed osporene Srbije. I to je bio navodni skandal!
Nije skandal reći kako je BiH ostavljena u amanet Erdoganu, a skandal je što jedan čovjek crta kartu države koju bi on volio da vidi kao jednu?! Nije problem prodaja Srbije strancima, ali je problem kada neko svoje neće da proda? Nije incident kada neko poziva na rat, ali je incident kada neko priča o sabranju Srba u miru? Kada Ratko Mladić u Hagu kaže „sve je laž“, onda je to za udaljavanje iz sudnice, a kada Dino Merlin u sred Beograda, posle onakvih riječi za vrijeme rata, otpjeva „Sve je laž“, niko ga ne udaljava iz Beogradske arene, nego mu je napune još nekoliko večeri. Ništa nije čudno ni to što će jedan Tompson đake učiti nečemu, ali je problem reći nešto protiv toga u Srbiji, jer se tako narušava zamišljeni mir u onome što nazivaju „regionom“.
To smo mi. Narod koji uživa dok ga gaze, dok ga okrivljuju, dok ga ponižavaju na sve moguće načine, dok ga satanizuju, dok ga porede sa najgorim zločincima i tome slično! I mi ćemo na sve to pristati ako nas pohvali neka „sila“. Što dublje zalazim u rečenice, vidim da jedino Milorad Dodik uspijeva da ostane svoj i brani ono što je naše. Možda bi u ovom trenutku trebalo podržati njega da mu ne bude učinjena nekakva nepravda, jer radi ono što treba – podiže glavu i stvari naziva pravim imenom.
Prije neki dan je osvanula vijest da neko prisluškuje predsjednika Republike Srpske, ali moram tim ljudima poručiti kako je to zaludan posao. Zašto prisluškivati nekoga ko sve ono što misli kaže i pred kamerama? Samo će čuti ono što su čuli na vijestima!
Paralela između Mladića i Dodika može se povući u smislu da su oni jednako važni kao simboli otpora srpskog naroda prema onima koji žele da nas rasrbe i rasele. Prema obojici se čini nepravda, kao i prema našem narodu. Treba ih podržati, jer su stali ispred svih nas. Zvuči patetično, ali neka neko dokaže da to nije istina.
A ti, narode srpski, liži ruku koja te tuče, prihvataj tuđe presude sebi, opjevaj sve naše poraze kao pobjede evropske civilizacije, prikaži ovo blato po kojem gazimo kao najljepši mogući put u EU, prihvati svaku bombu u zagrljaj kao nekoga najrođenijeg i pristani da budeš ono što nikada nijedan narod nije pristao – dželat samom sebi, ali dželat uvažen u očima onih koji su platili da tu zabavu ubijanja Srbije gledaju diveći se našem istančanom osećaju za izdaju i samouništenje.
www.iskra.co