- Piše: Đole Peruničić
Spremi se i pođi na selo da preoreš, ili ispalaš onu njivu, te da je pripremiš da na proljeće posijemo krompir, luk, salatu, boraniju i još kakve zeleni – zapovijedi mi moja „nevjesta”, kako je ponekad zovem iz šale.
„E, neću vala, pa makar nikad ne jeo ni krompira, ni luka i salate, jesi li čula – podviknuh i ja.
– A, zašto, pobogu – ljutito će ona.
– Evo zašto! Ja sam penzioner i primam redovno penziju, pa da se bavim poljoprivredom i da sijem salatu i koješta još, bio bih u konfliktu interesa, a to neću, da znaš i kvit – rekoh strogo.
– Kakav crni konflikt interesa? To ti je samo izgovor da ne radiš ništa. Pričaš da si penzioner, pa ne treba da radiš druge poslove. A, vidiš bolan, kako je ova vlast angažovala baš pouzdane penzionere da obavljaju povjerljive poslove. Eno, onaj penzioner je glavni u Agenciji za korupciju, pa prima platu i penziju, a onaj tvoj rođak, takođe penzioner, direktor Agencije za bezbjednost, uzima i penziju i platu, pa još sebe dodijeli bonuse za dobar rad. Alal mu vjera – saopšti mi prkosno žena.
– E, njima može biti, da si ti zdravo! Onome je prijatelj premijer, a ovaj drugi je zajedno s premijerom radio dok je bio na čelu Agencije za bezbjednost, pa se dobro poznaju i imaju povjerenja jedan u drugog, jer ko zna šta ih još veže? Moraš da znaš, kako kaže ona stara poslovica: „Što je dozvoljeno popu, nije đaku” – saopštih glasno.
– Šta si se uhvatio za konflikt interesa, kao da si se prepao od onog predsjednika Administrativnog odbora koji razrješava članove savjeta nacionalnog servisa, zbog navodnog konflikta. Još priprijeti da će ići do kraja i smjenjivati i one koji su sijali salate i drugu zelen, a vjerujem da će izabrati one koji će vjerno služiti vlasti i DPS-u, a ne kao ovi, što su nastojali da javni servis bude nezavisni medij i u službi svih građana. A, vidiš li kako ovoj današnjoj eliti, što raspravlja o tim pitanjima u Skupštini ne basta da uvjerljivo dokažu neke činjenice, nego su jezivo prazni, pa čak i to prazno što imaju i to im je iskrivljeno, nazadno i lažno i mahom pokvareno – prkosno mi uzvrati ona.
– Sve je to tako, ali oni imaju dvostruka primanja, a neko, ili dobar dio naroda nema ni za hljeb, pa vidi kakva je to pravda – konstatujem pomirljivo.
– E, neka imaju i petostruko, ali njima je novac sve, a bogme u duši nemaju ništa – uzvrati ona srdito.
– Znam ja da si ti u pravu, ali njima se dozvoljava da rade kako hoće i da uzimaju koliko hoće, samo da rade onako kako im kažu nalogodavci. Mogu da imaju firme, da ne plaćaju poreze, da koriste sve što im je milo i što im duša želi, jer takve štiti vođa. Oni koji se zamjere njemu, biće progonjeni i procesuirani, što se događa ovih dana. Sve je to istina, ali istina bez očiju skita ovim prostorima. Istina ne može da se odbrani dostojanstvom, niti milosrđem. Nju gospodari vremena i smrti uvijek zavode i uvijek žednu preko rijeke vremena prevode. Laž joj, poput prostitutke, uvijek postavlja nove zamke, želi da je obnaži i da njenu ljepotu i svjetlost proglasi za grijeh. Nema bjekstva od istine i od smrti. Jedan je život, a i istina je uvijek jedna. Svako ko pokuša da stvara dvije paralelne istine, kao što to čine današnji vlastodršci, spreman je i za zločin! Zločina su dosta učinili ovome narodu. Opljačkali i osiromašili svoj narod i državu, a stalno se hvale postignutim rezultatima i pričaju jednu te istu laž već blizu tri decenije. Zaboravljaju da narod pamti kako su oni s ulica došli na vlast, a sad kritikuju ove koji su protestovali i tražili njihove ostavke, pa to proglašavaju „državnim udarom”– rekoh ženi u jednom dahu.
– Sve što pričaš narod dobro zna, ali i dalje podržava takvu vlast. Narod Zimbamvea ustade zajedno sa vojskom i prisili višedecenijskog diktatora Mugabea da podnese ostavku. Dakle, narod je taj koji mora otresti i maći dugogodišnji jaram s vrata. Crnogorski Mugabe i oni oko njega se neće zasititi dok sve ne rasprodaju i stave u svoje džepove, a onda će napustiti zemlju. Njih će do tada štititi vojska na čelu sa poslušnim ministrom i policija koja je u službi režima. Dobro je bar da će im porodice dobiti stanove. Nema političkog, ekonomskog, nacionalnog ni kulturnog programa za izlazak iz bespuća u kojem čamimo. Kada bih znala šta i kako bi trebalo činiti, pokušala bih odmah da se borim. Nego, ne znam. A, vjerujem da to ne znaju ni ovi koji se bave politikom aktivno, a posebno ne znaju oni koji toliko godina vladaju, ali njih nadahnjuje vlastoljublje.
– Moraš da znaš da se nikad ne smije potcjenjivati moć glupih i lakomih ljudi organizovanih u velikim partijskim skupovima, jer su opasniji od bilo kakvih zvijeri. U Crnoj Gori posjeduju još izopačeniju figuru. Gen koji pomaže glupacima da se umreže i prežive. Taj se gen nalazi u samoj trtičnoj kosti i tu se gaji i preživljava i prenosi se s koljena na koljeno. Ambis koji nam je iznad glave i ispod nogu je naslijeđen. U psihologiji taj se koncept naziva povezivanje loših. Kuda god da se okrenete pogled će vam okrznuti nekoga ko u svom „uspješnom” životu ne korača zahvaljujući daru, radu, završenoj školi, sposobnostima za organizaciju, inventivnošću, a posebno ne dobrom dušom i čistim obrazom. Dakle, uspijevaju poltroni i poltrončići, žbiri, člankolisci, udvorice i požmirepi, brozisti i masoni, cinkaroši i cirkusanti, jeftini špijuni i doušnici i sl. Svi oni se pozivaju i zaklinju obrazom koga su davno penčatirali, dok se ovi pametni među sobom skubu i prepiru– zaključi moja „nevjesta” namrđeno.
– Pričaj ti šta hoćeš, ali ja neću ići da orem, pa makar se odrekao jelovnika gdje ima krompira – saopštih ženi da bi prekinula priču, a s konfliktima interesa neka kuburi predsjednik skupštinskog administrativnog odbora, njemu to basta.