-Pi­še: Mi­li­sav S. Po­po­vić

Prestade on jednom, prosto tako, kažem vam - odjednom!, da mi­sli kako će mu dobro srce bi­ti nagrađeno dobrim životom. Mrvice i snove - sve što je od sebe imao. Nosao ih u ustajaloj pregradi. U torbi od tuge. A bješe otežala, prokleta, kao da je sam Had u nju nas.ao kršina i željezne rude. Ne ukaza se prilika, nikada, da je makar na sat otvori i razdiše mi­sli - da pogleda put daljine i osmisli kako bi bilo otići odatle da negdje konačno stigne. Donekle makar. Pa i da krepa... samo da krene. Ali, kad je brate priklano janje stiglo do vrela da se vode nasrka? I da mu gutljaj pru­žiš, do stomaka ne bi stizala... kroz rasjekotinu na gr­lu bi procurila.
Zato je i prestao da se nada. I vrijeme je bilo da se potpuno preda. Pođe na Onu livadu... tamo gdje se vrat povija i čeka. Čeka da se potvrda izda. Presuda, zaključak... neka procjena? Šta god da bude, riješio je da prizna kako je njegova priča promašena i potrošena na pogrešnog čovjeka.
Bješe noć, kao što je uvijek zapravo i bila... Nabasao je na pr­vu baklju, pobodenu na stablo bez grana. A ispod nje tabla, na kojoj pisaše:
“Imaš li porodicu? Imaš li ikoga?”
-Nemam - reče - Izg­ubio sam.
Baklja zaplamti koš­tanim bojama. Osvijetli put.
Naiđe na novu... na njoj stajaše:
“Imaš li uspjeha?”
-Nemam - gahnu - A htio sam.
Baklja sijevnu. Još staze. A na kraju nje treće pitanje.
“Za čim si tragao?”
-Sreća... - pa se predomisli - ... Ne, ne. Ljubav! Nju sam tražio.
Zakleo bi se da je odnekud smijeh začuo, a možda je samo večernji mraz pod zube vjetra škripnuo. Ovog puta baklji je trebalo više vremena... ali je zavarničila. Staza iznad nje je bila još duža. Golema ova livada! Jedva nazre četvrto stjecišt­e i znak, gdje zlokobno slova cik­taše:
“Čestitaj neš­to sebi. Glasno!”
-Čestitam što ti je duša ostala čista! I što si pazio da se o nikoga ne ogriješiš!
Odnekud stiže huk i mi­ris izleglih sova. I jedno potmulo “Budalo”. Sad je već bio siguran da je tmina iz noći prežala. No, i četvrta se baklja usjajila. Put od nje, za njega navikn­uta staza... stigao je do petog čamotiš­ta. Još jedna tabla i još jedna pitalica:
“Zamjeri neš­to sebi. Najglasnije!”
Zastao je. Šta da kaže? Kako sebi da su­di, kad je tu i došao na suđenje. Šta da iznađe? Proopta u srž kičme, pa iz nje izvuče jedno sitno srce... otvori usta i zavika:
-Zamjeram sebi što sam radio sve kako se očekivalo! A nisam... NISAM NIŠTA ŠTO SAM HTIO UČINIO! - pogleda u dlanove - ...kako sam ovakav postao?
Peta baklja se raspuče. Vatra iz nje u stub uteče... pa se raširi, kao kad se zavjese razdvoje. Tako se i noć razgrnu, pa parče livade i mjesec i sunce jedanak obasjaše. U središt­u stu­ba neka prilika sa prekrš­tenim rukama stajaše. Gledao ga je ispod kapuljače:
“Is­tu­pi”.
I on kroči. Klimom glave mu stavi do znanja da priđe bliže. I čovjek to uči­ni. Klim­nu još jednom... Ovaj se pri­bli­ži. Čela su im bila na šaku od spajanja. Mirisao je na zoru i hladne kiše. Oči su mu bile zelene i drske. Sudija, ili ma koji vrag bješe, reče:
“Igubio si. Ni­si uspio. Ljubav si želio. Ni­si se, veliš ogriješio... a opet, niš­ta za sebe ni­si učinio” - sklopi oči razočarano, pa ih opet naglo otvori - “Znaš li ti kako se zove sunce koje neće da sija?”
Čovjek odrično klim­nu i prestravljen se u njega zagleda.
“Piz.a od sunca”.
Raskrsti ruke, ot­kri bodeže, u nekoliko hi­trih mahova raz­buca čapru nesrećne budale.
Ovaj nije imao vremena ni da krikne. Koža se raspuče, pa se zaguli i pade, kao kad se kruš­ka struže... dok se slast ne ukaže. Tako i on zaplamti. Jače no sve baklje da se skupe... kao žarni talas bujice.
“Vi­diš” - vrati bodeže u kanije, navuče odoru preko njih - “Imao si sve što je trebalo. Dato ti je snage i talenta.”
Ovaj je u svoje tijelo gledao. Čudno se tako go osjećao. Volja mu se ukazala, či­ni se. Kao da je spreman da planine gologuz preskoči i rijeku zajaše.
“Sun­cu je priroda da plamti. Je.e se njemu šta će sitnoća da veli. Taj što ga prebečuje može samo da oslijepi. A ti sad idi... navuci kožu i sjeti se šta ispod nje leži. Idi i či­ni šta ti duša iš­te... Nije kasno da neš­to ipak uči­niš, iako si piz.a ispao”.
* * *
Sam si. I slab si.
I sve tako dok se ne predomisliš.
Dobro srce dobar život ne donosi.
Kad te ispod kože zapecka... tu su odgovori.
Ne osvrći se... da kroz suze ne is­cu­riš.
Možeš, prijatelju... možeš ti još život da nadoknadiš...
Možeš... dobra dušo... možeš, duše mi.
(Autor je knji­žev­nik)