- Piše: Milutin Mićović
Smanjuje se radost kad je tmurno vrijeme. Još kad idu dani ka kraju godine. Ima čovjeku da se zavrti kapa. Ako ima što ispod nje.
Drugi dio decembra, obavezno prati narastajuća vrtoglavica. No, i vrtoglavice su različite. Nekoga hvata vrtoglavica zbog ovog, nekoga zbog onog. I po vrsti vrtoglavice može se poznati čovjek. Nekome se zavrti u glavi zbog najmanje stvari u životu; nekome pak – jer se našao nad bezdanom.
Ali, ja mislim, da su i male vrtoglavice povezane sa onom velikom, od koje se čovjek boji da ga ne snađe. Zna, nekad će da ga snađe, ali to odlaže, čuvajući se. Idući sigurnim putem, hvatajući se predvidljivih koraka i poslova. Ne izazivajući bezdan, prosto. Neko to kaže upozoravajućim riječima –zašto tražiti đavola?
Znam čovjeka koji kaže:
– „Nema (mi) ništa izazovnije od bezdana! Žudim da se susretnem s njegovim gladnim bekrajem. Kipim da se bacim u taj prostor „bez kormila i bez rukovođe“. Eto, što je sve čovjek, i život, rekao bi moj poznanik s Durmitora.
Bojim se da će se svi ljudski poslovi robotizovati. Kako se pojavljuju roboti u raznim prostorima života, čovjeka hvata, nekako istovremeno- i dremež i panika. Da ne kažem vrtoglavica. Ima i neka drijemajuća vrtoglavica. Na koga se navali takva vrsta vrtoglavice, samo izgovara rečenicu – „bojim se, biće svašta“, i ništa ne preduzima. To „da će biti svašta“, on ne vidi, ne prediđa na osnovu nekih razloga, nego mu to tako javlja intuicija, tihi strah, i još tiša vrtoglavica.
Podsvijest mi kazuje da u ovom tekstu vrtoglavicu često pominjem zato što živimo u ovakoj u Crnoj nam Gori, koja sebi raskopava temelj. Da kažem, da ne zaboravim, juče mi jedan reče – „kome se ovdje nije zavrćela kapa, on malo šta ima pod kapom“. Nijesmo ulazili u neki dublji razgovor, poslije dvije- tri riječi koje razmijenismo, ugrabi da mi to reče. Ja sam to uzeo kao simptom. Da, živimo u Crnoj Gori kojoj se izmiče temelj. Ništa drugo ne mora da zna, ali intuicija mu kaže- to je to. I to je dosta. Dosta zna, da ne zna ništa drugo. Ako to zna, ima neko intuitivno znanje o svemu drugom. Čovjekov duh je tajnim kanalima povezan sa prošlim i budućim katastrofama. Javlja mu se to, htio - ne htio. Nema da neće, kad to hoće. Pred tim, čovjek sebe uhvati da je ništa. I da će ga neki vjetar oduvati odavde, danas, ili sjutra. Od jednoga, opet čujem onu poznatu rečenicu – „ne mogu nikako da se odbranim od misli. Napadaju me misli, kaže, ne mogu im ništa. Ja sam najsrećniji bio kad nijesam ništa mislio. Ali, više nema od toga ništa. S mislima se budim i liježem, da ti ne pričam, s kakvim“. Znam, kažem mu, nemoj ništa da mi pričaš. „Neću, kaže mi, pa i sve da ti hoćeš“.
Elem, svuda čovjek osjeća neku nestabilnost, neku manju, malo veću, ili baš veću paniku. Neku manju ili višu vrtoglavicu. „Uznemirio se svijet strašno“, jedan mi kaže što čuva ovce ispod Trebjese. „Da nemam ovaj buljuk ovaca, i da ne gledam kako slatko pasu, izludio bih, čini mi se“.
Eto, zašto ja obilazim ponekad periferiju grada, gledam životinje i ljude koji žive po strani od svijeta. Baš oni nekad jako dobro osjete te moćne impulse koji potresaju svijet. Oni koji su u halama, livnicama, metroima, ofisima, manje osjećaju, i manje mogu i hoće da o tom kažu. Njihov je um i psiha zaposlena drugačije. Oni moraju, skoro robotski, ili, ropski, da odrade svoj posao, i da se bez ijedne misli vrate kući. Najbolje se osjećaju, kad odrade svoj posao, i mogu više ni o čemu da ne misle. Pa neka to traje deset minuta, od izlaska iz metroa do stana, pa dosta. Da se ljudski nadišu slobode i nepostojanja. Eto tako, neka čovjek živi kako živi, ja opet mislim, da vrtoglavica čini neko dobro čovjeku Bez nje bi samo spavao i radio. A uspješno preživjeti dobru vrtoglavicu, to je kao nanovo se roditi, rekao mi je jednom moj duhom bliski sagovornik. Jer stojimo nad bezdanom. Vidjeli ga, ili ne. Potresao nas, ili ne?
(Autor je književnik)