- Piše: Magda Peternek
Svi se dobro sjećamo rečenice koju je Slobodan Milošević uputio Srbima na Kosovu, tačnije na Gazimestanu 1989. godine, a glasila je: ,,Niko ne smije da vas bije’’! Rečenica koju bih stavila kao paralelu i koju smatram pandanom glasila bi: ,,Niko ne smije da vas ponižava’’!
Dakle, apsolutno nema razlike između fizičkog nasilja i poniženja. Nije mi namjera da se vraćam u ružne i tužne devedesete, mada što se tiče Kosova, nažalost, ni do danas se ništa nije promijenilo. Naprotiv, moglo bi se reći da je situacija poražavajuća i ponižavajuća. Dok čekamo i nadamo se da će biti bolje, ono što nikako ne smijemo dozvoliti jeste da nas bilo ko ponižava.
Ono što sam konstantno forsirala kroz svoje tekstove i što smatram jednim od osnovnih ,,sastojaka’’ života jeste dostojanstvo. Duboko vjerujem da je ono temelj i pokretač našeg duhovnog stanja. Nažalost, svjedoci smo da to danas nije tako, i upravo je poniženje dostojanstva uzrok mnogih anomalija u društvu. Okruženi smo poniženjima koja trpe žene od muškaraca, djeca od roditelja, roditelji od djece, djeca od pedofila, ljudi od psihopata i ubica, pripadnici nacionalnih manjina, podređeni od nadređenih, narod od države i medija, i na kraju ono koje je možda najgore i najteže – poniženje čovjeka od samog sebe. Postoji ona ,,narodska’’ što kaže a takva nikad ne laže: ,,Ne može te niko nagrditi kao što možeš sam sebe’’. Bogami sam ubijeđena da nas niko ne može poniziti kao što mi možemo sami sebe. To je definitivno činjenica i što prije je shvatimo i prihvatimo na pravi način, javiće se nada i uvjerenje da će nam svima biti bolje. U protivnom, ostaćemo uvijek, kako Šojić reče, uvrijeđeni i povrijeđeni, a ja dodajem i poniženi.
Ono što smatram glavnim protivnikom na putu ka dostojanstvu i ponosu jeste ogroman nedostatak samopouzdanja. Njega vidim na vrhu te negativne ljestvice, dok mu ,,za vratom’’ dišu strah i potiskivanje i zataškavanje emocija. Poniženje dobija na jačini kada osjetite da je drugi ušao u vaš privatni život i učinio vas potpuno zavisnim. Bez nade, ono vodi u očaj i destruktivnu želju za osvetom. To se ogleda i na širem planu, tj. na istorijskom. Tako je naprimjer, s izuzetkom Ujedinjenih Arapskih Emirata, arapski svijet u potpunosti utonuo u kulturu poniženja. Razlozi za osjećaj poniženosti su mnogobrojni. Od istorijskog opadanja arapskog svijeta koje je započelo u 17. vijeku, preko kolonijalne istorije i poraza u ratovima sa Izraelom, pa sve do problema socijalne integracije muslimana u Evropi. Islamski fundamentalizam i terorizam vidim kao jedan od načina na koji se želi prevazići upravo poniženje. Dakle, osveta je uvijek ta koja je epilog raznih vrsta poniženja. Vrlo često bi trebalo da postavimo pitanje: Da li naše društvo i država imaju dovoljno samopouzdanja da izađu u susret izazovima 21. vijeka ili nas u tome sprečavaju poniženja iz prošlosti? Da li vlast upravlja emocijama građana ili emocije upravljaju njima? Odgovor nije lak, ali ga moramo tražiti, suočavajuci se sa svojim greškama. Samo tako moći ćemo da vjerujemo u dostojanstveno i bolje sjutra.
Međutim, ne ohrabruju me nimalo istraživanja javnog mnjenja koja pokazuju da su u našem društvu prisutniji strah i poniženje nego nada. A bez nje, priznaćete, dostojanstvo teško može ,, do vazduha’’.
Zato, dragi moji, vjerujte u sebe, takvi ćete biti dobri i drugima. Ne ponižavajte nikoga, posledice ćete snositi samo vi. Budite ponosni i dostojanstveni. Znam da možete. I ja i moj bič. Jer, poniženje je kič.
(Autorka je pjesnikinja)