- Piše: dr Radoslav T. Stanišić Filmski i TV reditelj
Ovu pravu seosku idilu s vremena na vrijeme naruše dvije popadije Persida i Sida, svojim zajedljivim primjedbama na račun one druge, koja bolje izgleda ili koja je bolji ručak spremila, ali se ne ide dalje od toga.
Soja Jovanović je voljela realizam na giranici stilizacije, sa bogatim detaljima, a glumci su kroz te stilizacije u svaki kadar unosili realističke elemente igre. Taj njihov realizam imao je više svojih varijanti od površne opservacije i verbalnih duela do psiholoških valera koji su davali živost i raznovnsnost pojedinim prizorima. Ponekad je tu bilo i uopštavanja koja su se graničila sa apstrakcijom, a Soja Jovanović u svom oduševljenju nije željela ničeg da se odrekne. Na nju su mogućnosti filmske tehnike i ovih sjajnih komičara, koje su pratili i tada mlađi, kao Renata Ulmanski u ulozi Jule, Dubravka Penić kao Melanija, Vlastimiir Đuza Stojiljiković kao Šaca i Slobodan Perović igrajući Uču, djelovali inspirativno tako da u pristupu tekstu nije bila prisutna namjera da se nešto radikalnije mijenja.
U igri je nađena mjera, pozorišni maniri u eksterijeru su se povukli pred prirodnim pokretima, a nađeno je prostora da se uz blag humor učine i satirična osjenčenja.
Sve to nije smetalo da se karakteri jasno ocrtaju, da dobiju određene životne kvalitete i da u akcijama budu ne samo na nivou intrige već često i iznad nje. Postignuta je zadovoljavajuća cjelovitost i samo su u pojedinim fragmentima mogle da se vide grubosti ili pretjerivanja koja su remetila ovaj dobro pogođeni osnovni stil igre. Soja Jovanović je vjerovala u te svoje slike i u rediteljskom postupku težila je da se one međusobno povežu i osvijetle iz raznih vizura. Ali to ipak nije bila samo iluzija za posmatranije ili razonodu, jer su sva sažimanja bila umjerena na pokoravanje forme samom izrazu. U takvoj kompoziciji od rediteljke se moglo očekivati više, pogotovo kad zaplet dosegne vrhunac i nagovijesti razrješenje, ali se Soja Jovanović uzdržala od svakog smjelijeg zahvata i zadovoljila postignutim.
To je bilo i povod da se ova sinteza proze, teatra i filma raščlani i sa pozicija filmskog jezika. Analize koje su u tom smislu pravljene nisu navodile na zadovoljavajuće zaključke — otkriveno je da u filmu ima dosta verbalizma, da nisu usklađene riječi i situacije, da ima preklapanja slike i zvuka, da je ritam mnogim sekvencama poremećen i da se o filmskom izrazu teško može suditi na nivou pravih vrijednosti. Režija Soje Jovanović viđena je u sasvim proizvoljnom i nemotivisanom ređanju krupnih i srednjih planova, nelogičnom zadržavanju kamere u statičnim pozicijama i prepuštanju glumcima da cijele anegdote ispričaju ili nezainteresovanošću za neke dosta bitne elemente u samoj fabuli. Ukazivano je na nesklad između ritma radnje i dijaloga s jedne i montaže kadrova unutar scena s druge strane. To je istovremeno bilo i objašnjenje za mnoge narativne pasaže, slabosti u dramaturškoj kompoziciji filma, uvođenje spikerskih objašnjenja i ostajanja kod dosta vidnog pozorišnog iskustva. Međutim, i pored svih omaški i slabosti unutar filmskog izraza film „Pop Ćira i pop Spiira” je sadržao i dejstvo koje je neodoljivo plijenilo pažnju publike. Svođenje amibijenta na bidermajerske razglednice bilo je veoma promišljeno i motivisano određenom humornošću koja je, s vnemena ma vrijeme, i pojačavana satiričnim valerima. Ako su ti seoski sokaci, blato, zapušteni ribnjaci, dvorišta, guske, kuhinje, saloni bili razmješteni tako da sve bude na ivici kiča, ne znači i da u svemu tome u potpunosti nalazimo psihološka objašnjenja za ponašanje pojedinih ličnosti.
(NASTAVIĆE SE)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.