- Piše: Čedomir Antić
Moj kolega i drug Vlado Pavićević je ugledni beogradski profesor, intelektualac i političar. Poznajem ga odavno, on je bio jedan od prvih ljudi Beogradske otvorene škole gdje sam bio zet. Kada sam završio postdiplomske studije, povremeno sam tamo i predavao. Dobre kolege, kasnije smo predavali na istom univerzitetu, a gledano privatno, nikada nismo bili politički istomišljenici. Međutim, za razliku od država zapadne Evrope gdje bi to moglo i biti nekakav nedostatak, posle decenija borbe za demokratiju svi mi koji smo vjerovali u demokratske ideale, društveni dijalog i smjenjivost vlasti na izborima, nekako smo uvijek polazili od toga da smo na istoj strani. Onda je jednog dana, u nekom većem društvu moj sugrađanin, a ja sam mislio i sunarodnik, govoreći o Podgoričkoj skupštini – koja je 1918. suvereno i čak i u ratnim uslovima za crnogorske prilike bez presedana demokratski, odlučila da Crna Gora stupi u sastav svoje istorijske matice Kraljevine Srbije – rekao da je bila nekakav skup dvojice-trojice koji su tamo nešto odlučili u ime čitavog naroda.
Primio sam na znanje ovo mišljenje uvaženog kolege. Razumio sam to kao istorijsko pamćenje koje je nesumnjivo dio njegove političke ličnosti. Od tada, kad smo negdje gostovali zajedno, ja sam na zgražavanje svih zajedničkih poznanika mog sagovornika i druga uvijek pitao jedno i isto pitanje: „U redu, Srbija treba da se reformiše. Sa Srebrenicom treba da se suočimo. Sa Albanicma sa Kosova i Metohije da se sporazumijemo u uslovima kršenja međunarodnog prava... Autonomiju braće u Krajini da zaboravimo, statusom Srpske da se ne bavimo... Ali, hajde da vidimo šta je sa srpskim narodom u Crnoj Gori. Gdje su? Šta rade? Koliko ih je na univerzitetu? Koliko ih je ANB-u, a koliko u Vladi Crne Gore? Da li imaju prava na jezik i pismo?“ Ako već nismo isto, gdje su onda moja braća i sestre? Gdje je njihovo Kosovo, gdje Mojkovac, gdje su Krusi? Ako je vama, Crnogorci u Srbiji „tuđe milo“, meni od Martinića nisu važniji Tuđemili... Novoizmišljeno sveto mjesto gdje su Srbi Dukljani pobijedili Srbe Travunjane i sa njima čitavu Vizantiju. Neka se njima u političkom smislu bave Milan Šćekić, Aco i Milo Đukanović.
U Beogradu je profesor Pavićević bio blizak LDP-u, posle je u Novoj stranci bivšeg premijera Živkovića zablistao erudicijom, upornošću, vrednoćom i kulturom u Narodnoj skupštini Srbije. Za vrline je nagrađen mržnjom mediokriteta koji vode naše partije. Prešao je u DS poznatog srpskog intelektualca, zvezdarskog genija i vračarskog zemljoposjednika Dragana Šutanovca, među obavještenijima poznatog kao Šule. Kasnije su ga naše političke girice marginalizovale i potisnule. Prije neki dan čitam kako je Pavićević na čelu stranke po imenu Crnogorska. Poziva na novu politiku i nekakav moderni, srednji put.
Čudno je, kako u Srbiji tako zastarelo, nemoderno i gadno djeluje bilo kakav pridjev „srpski“. Posebno bi onima koji nisu Srbi trebalo da se učini možda pristojnim da, makar dok žive i rade u zemlji koju vide kao tuđu, ne staju u savez sa onima koji su srpsko ime odbacili ili protiv prava srpskog naroda otvoreno i bez zazora stali. Ali, nisu krivi naši susjedi drugih nacionalnosti, a istog jezika. Krivi smo mi, tačnije ta tiha, ali velika većina. Jedni, koji kada pitam za srpski narod, recimo, u Crnoj Gori, kažu: „Pst ! Šta je on (ili „ona“, pošto je takvih situacija i sagovornika mnogo) – kriv za to? To je druga zemlja, ako je našima tamo loše neka dođu ovdje kod nas... Šta ga diraš, još ni dekan, predsjednik, direktor, ministar nije postao...?! Šta te briga za naše seljake negdje u planinama i što nema čistačica i portira srpske nacionalnosti u nekom tamo Vodovodu ?!“ A ima i onih koji, kao profesor Časlav Koprivica, čini se ni danas nisu shvatili da postoji neka razlika između srpskih, crnogorskih lajt i jugoslovenskih stranaka u Crnoj Gori. Kako mi je bilo neprijatno kada je prije desetak godina, usred Beograda, pitao predsjednika najveće i u to vrijeme jedine srpske stranke u Skupštini Crne Gore šta razlikuje njegovu stranku od ostalih...
Ali, to je većina. Nismo ih probudili i zato smo mi krivi. Dok smo mi vikali u tmini, neko je šurovao sa banditima koji su bombardovali Srbiju i Crnu Goru, volio noć zbog toga što gliseri češće mogu da saobraćaju... Ovi naši, nerazbuđeni, spavali su zimski san, a i danas čekaju da nas Kineska narodna armija oslobodi zajedno sa Formozom...
Čitam, pojavila se i neka „prava“ stranka. Opet isto: samo još fali da kloniraju onog Bečića – što je uspio da povampiri metroseksualnog zombija SNP iz 1997. godine, model za 21. vijek – da sve to povede. I dok srpske stranke, kao što je to bio slučaj u Beranama, okupljaju sve opozicionare u borbi za demokratiju, Srbe uglavnom ne zovu u saveze tamo gdje su u manjini. Ko još brine o našim izabranim političkim vođama kojima sudi staljinistički sud u službi NATO-a? Vidim da je izvjesni Bošnjak iz jedne Radničke partije napustio saradnju sa Demokratskim frontom zbog ideje nacionalnog pomirenja?! A zašto se mi ne bismo pomirili? Da li se Bošnjaci svađaju? Gdje su bošnjački Jugosloveni i komunisti? U Srbiji isti dodjeljuju odlikovanje ,,Rifat Burdžević Tršo’’ i plaču za Aćif Efendijom Bljutom...
Vrijeme je da se dozovemo pameti.
(Autor je istoričar i
docent na Filozofskom
fakultetu u Beogradu)