- Piše: Milutin Mićović
Predsjednik Vlade Duško Marković razotkrio je karakter ove vlasti u jednoj rečenici. Ali, to i nije rečenica nego lavina mraka. Nedavno, pred put na Kosovo, reče da je tadašnja dalekovida crnogorska vlast (2008.) „priznala samostalnu državu Kosovo, i pored toga što je više od osamdeset pet odsto građana Crne Gore bilo protiv“. Ova rečenica i ne zaslužuje kritičku analizu, ali jeste prag s kojeg može da se sagledaju razmjere crnogorskog mraka smještenog u crnogorskoj vlasti. Prvi put je jasno kazano da je pedagoška mjera ove vlasti - pljuvanje svom narodu u lice! Jer, donijeti takvu odluku, iza leđa svog naroda, protiv njegove volje, protiv svecijele crnogorske istorije, nije drugo nego pljuvanje u dušu svom narodu. Nečuvena vaspitna mjera- pljuvanje u lice i u dušu, da bi se opametio. Neko je i prije rekao da je u Crnoj Gori sve moguće, ali to da je sve moguće nije podrazumijevalo i ovo. Jer ovo ne pripada nijednom pravilu približno normalne političke prakse. Ovakva praksa mogla bi se vezati za koncentracione logore ili i neke psihičke torture iz tradicije neostaljinizma. Crna istina ove riječi je što pljuvanje u lice žrtvi može da bude pedagoška mjera, kojom se žrtva primorava da obožava nasilnika. Ova riječ još jasnije pokazuje dijaboličnost crnogorske vlasti, upravo što nije izgovorena tada nego sada - kad je pljuvanje naroda dalo rezultate. Jer, pokazalo se da su poslije tog obilnog pljuvanja jado- naroda mnogi počeli da još više obožavaju vlast, jer, eto, ona može da uradi i ono što je nemoguće. I vlast je, naravno, brzo vidjela dobre rezultate pljuvanja među Crnogorcima, pa je nastavila da ih dopljuvava, i da ih tako pere od njihovih pređašnjih zabluda, od kosovskih i njegoševskih misli. Iz tog vaspitnog preokreta, njima se pokazalo, novocrnogorci rastu kao iz vode.
Naše državne vođe patentirale su najefikasniji metod dresiranja svojih podanika, uvidjevši da efekti diplomatije, ubjeđivanja, podmićivanja mnogo zaostaju za brutalnim pljuvanjem u lice. Pljuvanje ništa ne košta državu, a daje najbrže rezultate. Valjda je u tome tajna uspjeha državne vlasti u Crnoj Gori.
Jedan mi je rekao da oni ne bi mogli otkriti taj efikasni politički metod brzog prevaspitavanja da i oni sami nijesu bili pljunuti od svojih šefova. Tako popljuvani, doživjeli su brzi preobražaj, da su kasnije govorili: „Pljunuti smo za naše dobro, i za dobro našeg naroda. Nijesu oni pljunuli nas, nego su pljunuli naše zablude u nama. Pljunuli su nas do dna duše, jer praktično u nama nije bilo ničega dobroga. Balkanizam i mitomanija, bez reda i poretka. Samo ako smo popljuvani do dna, bez milosti, to je moglo umrijeti u nama. Nikakve riječi, nikakve mudre pouke nijesu mogle učiniti koliko je učinilo direktno pljuvanje u lice i u dušu. Kad smo to preživjeli, nama više smrti nema. Sad zahvaljujemo Bogu što to doživjesmo, i vidjesmo, i živi ostasmo, iako bez obraza. Obraz je smetnja za svaki posao, a posebno za vlast i politiku. Samo naivni misle da se diplomatija drži lijepih riječi. To su naši novocrnogorci najbrže shvatili. Kome vlast nije milija od obraza, taj i ne zna zašto živi! Zato smo mi mirne, skoro mrtve duše, pljuvali svoj nesrećni narod i njegovu mitsku Crnu Goru. Pljuvali i prezirali na svakom koraku. Znajući da ćemo samo imati prijatelje, one koji sve ovo prežive. I u državotvornom zanosu se ispune zahvalnoću što su bili popljuvani. Jer kad narod popljuva njegova vlast, ne pljuje ga bilo ko nego oni koji mu dobro žele. Samo to narod treba da zna i ništa više. A ne može da sazna, dok ne doživi šok od silnog pljuvanja, da mu se od upljuvaka ne vide ni obraz ni glava. Pa koji prežive, postaju imuni na smrt i - postaju sjedinjeni s vlašću, prosto - pljunuta vlast. Oni će uraditi za vlast sve što se od njih traži. Kad sin može biti pljunuti otac, onda i jado-narod, kojem je režim i otac i majka - treba da je srećan što je - pljunuta vlast! Koji će lako da pljuje i na svoje pretke, i na svoje svetinje, samo kad se to od njega zatraži“.
Tako se desilo s crnogorskim narodom. Sad oni koji su pljunuta vlast u Crnoj nam Gori misle da je Kosovo albansko, a Njegoš genocicni pisac i ekstremni izraz velikosrpske mitomanije. Imaju veliko olakšanje - ne moraju ništa da misle nego samo da rade kako im je upljunuto u glavu.
(Autor je književnik)