„Nijeste heroji ni junaci ako ne ubijete Rista Matova Bjelicu”, ovim riječima se partizanski komandant Sava Mizara Kovačević obratio mještanima i komunistima banjsko-vučedolskog kraja. Upravo ova rečenica ostala je duboko urezana u sjećanju Ristovog sina Krsta, tada dvanaestogodišnjeg dječaka, a danas starca od 88 godina. Risto Bjelica bio je predsjednik Banjsko-vučedolske opštine, kapetan prve klase, ratnik sa Bregalnice, Skadra i Mojkovca, nosilac zlatne Obilića medalje, koju mu je dodijelio kralj Aleksandr Karađorđević. Partizani su ga na prevaru uhvatili u januaru 1942. godine i zajedno sa vučedolskim parohom Vasom Popovićem ubili, a potom, prema zapisima istraživača o komunističkim zločinima, bacili u jamu „Kotor” u Dubravama iznad nikšićkog Gornjeg Polja. O bezdanici, koja krije tajnu dugu 76 godina surovom stradanju neistomišljenika tadašnje vlasti, „Dan” je nedavno objavio ekskluzivne podatke o žrtvama i fotografije koje svjedoče o postojanju ljudskih kosti u jami u Dubravama.
– Čini mi se kao da sam se ponovo rodio kada sam dočekao da neko javno progovori i objelodani detalje surovosti i brutalnosti nad neistomišljenicima tadašnje vlasti. Imam ja svoju sreću – troje djece, dvanaestoro unučadi i praunučadi, ali me svih ovih godina tišti i boli istina o mom ocu i to što do dana današnjeg nijesam mogao pronaći njegove kosti i dostojno ih sahraniti. Dali ste mi nadu i hoću da vjerujem da ću to dočekati – priča za „Dan” Krsto Bjelica iz sela Ubla u Mjesnoj zajednici Donje Crkvice kod Nikšića.
Risto Bjelica rođen je 1892. godine, a kao pregalac i viđeniji mještanin u Banjsko-vučedolskom kraju dvadeset godina bio je predsjednik te opštine. Tokom 1941. godine, prisjeća se Krsto, partizani su se grupisali i u tim krajevima, a smetao im je svako ko se nije slagao sa njihovom ideologijom, ili ih nije pomagao. Među takvima bili su njegov otac i sveštenik Popović.
– Bio sam dijete, ali sam zapamtio riječi partizanskog komandanta i nije mi bilo jasno zašto poziva na ubistvo mog oca. Znajući da će taj trenutak doći, a ne želeći da djeca i ostali članovi porodice gledaju njegovu smrt, moj otac se sa sveštenikom Popovićem uputio prema Gacku. Noćili su u kući porodice Šarović, ali ih je neko odao partizanima, pa je krenula potjera za njima. Na prevaru su ih uhvatili, sproveli preko Pive i sjutradan doveli u Gornje Polje. Tu im je, valjda, suđeno, a Kovačević je nudio svešteniku Popoviću da baci mantiju, pljune na krst i pridruži im se. On je to odbio, pa su ih likvidirali. Iako njihovi posmrtni ostaci nikada nijesu pronađeni, ljudi iz tog kraja pričali su da su im tijela bačena u jamu „Kotor”. Sa njima je tada stradao i Dušan Vojinović, predsjednik „Sokolskog društva”, koji je nakon pada Kraljevine Jugoslavije bio u Donjim Crkvicama – priča starina, prisjećajući se stravičnih detalja.
Tragedija njegove porodice počela je 26 godina prije Ristovog ubistva. Krstov djed Mato doselio se u Donje Crkvice iz hercegovačkog sela Korita, a sve što je tada imao bila je stara koliba gdje je sa suprugom Jovanom izrodio osmoro djece, pet kćeri i tri sina – Spasoja, Bogdana i Rista. Od rada u Americi u Donjim Crkvicama stvarao je imetak. Nepokornost bilo kome koštala ga ja života, a to je potom je to opredijelilo dalju sudbinu njegove porodice.
– U vrijeme austrougarske okupacije tako nepokornog su ga uhapsili i internirali u logor u Doboju. Tu je bio osam dana, nakon čega su ga ubili 1916. godine i do danas ne znamo gdje su mu kosti. Moj otac Risto išao je tamo kako bi pokušao da ga pronađe, ali nije uspio. Onda je i sam doživio sličnu, a istovremeno i težu sudbinu s obzirom na to da su Mata ubili okupatori dok je moj otac stradao od ruke braće po vjeri – prepričava Bjelica.
Tada su im opljačkali imetak, a nakon Ristovog ubistva iz kuće gdje su mu ostali supruga sa šestoro male djece, brat Spasoje sa suprugom i neoženjeni Bogdan, komunisti-partizani su odnijeli sve što su imali – hranu, novac kao i veliko stado koza.
– Bilo je tada u našem kraju i onih koji se nijesu smirivali, pa su nakon što su mi oca ubili, govorili: „Trebalo je i onu štenad pokupiti i baciti u jamu da nam ne dosađuju”. Da bi nas prehranila majka je kuvala travu-zelje, a strina je išla u Dabar, ne da kupi, no da isprosi nešto... Zadugo nijesmo znali da su mi ubili oca, sve dok se nije počelo pričati po selu, ali nam niko živ nije smio u kuću doći, svi su nas zaobilazili. Neki nijesu smjeli, a neki nijesu htjeli, no su se i Bogu molili da Rista ubiju. Jedino su nas posjećivali, i to tokom noći, krijući, sinovi Vidaka Musića – Božo i Mitar. Oni su nam više valjali no svi kumovi i prijatelji koje je moj otac imao, a imao ih je dosta – prisjeća se starina.
Krsto se prisjeća da je njegov stric Bogdan išao u Gornje Polje da se raspituje za brata, ali mu niko ništa nije želio ili nije smio kazati iako su svi su znali šta se te tragične 1942. godine dešavalo u tom kraju.
– Koliko sam tada mogao da čujem od drugih, u jami „Kotor” umoreni su mnogi. Za jedno jutro, pričali su mi, u nju su bacili tijela petorice Tadića iz Pive, rođenu braću, i do danas im se ne zna groba. Svjestan sam da se sada, nakon što ste vi objavili, jama napokon mora otvoriti, ali će teško potomci razabrati kosti svojih s obzirom na to koliko ih je skončalo u tom bezdanu – smatra Bjelica.
B.BRAŠNjO
Foto: Ž: Šapurić
Dobročinitelj i veliki radnik
Krsto Bjelica je imao dvanaest godina kada su mu ubili oca Rista, živo ga se sjeća, a zbog čega je surovo likvidiran nikad nije uspio da sazna.
– Bio je meka srca i ako je vidio sirotinju, on je pomogao, pa ma o kome da se radilo. U Donjim Crvicama je 1939. godine napravio školu za koju je više puta slao zamolnice Milanu Stojadinoviću, tadašnjem predsjedniku Vlade Kraljevine Jugoslavije. Kad je sagradio školu, na kojoj su komšije radile i kamen na konjima dovozili iz Gacka, krenuo je da pravi cestu, kako bi preko Plane spojio Crkvice sa Bilećom. Nijedan inženjer tada nije to umio uraditi, pa je on sam sve istrasirao. Škola je propala sve dok se prije nekoliko godina nije pojavio naš bratstvenik Branislav Banjo Bjelica, koji je tada po prvi put javno pomenuo ime mog oca. Došao je kod mene i rekao da će objekat obnoviti i na postaviti ploču sa imenom i likom moga oca. S obzirom na to kakvo je vrijeme, nijesam vjerovao da će to uraditi sve dok nije završeno. Neizmjerno sam mu zahvalan – i ja i moja djeca – poručio je Krsto Bjelica.
Svjedok stravičnog pokolja
– Bio sam dijete kada sam pronašao eksplozivnu napravu koja mi je u rukama eksplodirala i povrijedila me. Tada me je na konju do bolnice u Bileću dopremio Jakov Milović, koji je izbjegao stravičnu smrt od ustaša u Korićkoj jami. I u Bileći sam vidio strahotu, u tamošnjoj bolnici ležala su 44 ranjena vojnika, četnika. Kad su partizani došli, svakog su u krevetu ubili, sve sam to vidio. Onda su iskopali jedan veliki grob i, zajedno su ih sa drugim poginulima, ali i životinjama koje su stradale od ratnih dejstava, tu i zatrpali – ispričao je Bjelica.
Golgota i nakon očevog ubistva
Od komunista-partizana Ristova porodica ni nakon njegove smrti nije imala mira. Krsto se prisjeća da su ih često uznemiravali i pretresali kuću, a onda ih 1944. godine i istjerali iz nje.
– Ne znam šta su tražili, ali nikada ništa nijesu pronašli, osim ponešto od hrane što bi odnosili. Tokom 1944. godine u našu kuću smjestili su svoje jedinice, u ovoj sobi gdje sada sjedimo boravio je Vlado Šegrt. Mi smo boravili u staroj drvenoj kolibi, a stric Spasoje, koji je takođe učestvovao u bici na Mojkovcu, gdje je i ranjen, tada je pao i povrijedio kičmu. Nepokretan je ležao ispod jednog drveta. Tako je bilo puna 104 dana, a onda 2. oktobra 1944. godine kad su partizani otišli u Bileću koju su preuzeli od četnika, u našoj kući su ostavili jedan vod od nekoliko njih. Meni je naređeno da im donosim vodu i morao sam – priča Bjelica.
Pritisci nijesu prestajali ni kasnije, pa ni porodična grobnica u Donjim Crkvicama nije mogla biti podignuta onako kako je Krsto želio. Svojevremeno je u tom groblju napravio kosturnicu, ali na spomeniku nije smio napisati očevo ime jer je znao da će ga polomiti.
– Na spomeniku sam urezao dvije ukrštene sablje sa očevih kapetanskih činova, a ispod nje imena svih preminulih članova naše porodice, osim Ristovog. Međutim, neko me je i za to ošpijao, pa su neki došli da mi kažu da to moram skinuti, ili će srušiti spomenik. Otišao sam u Trebinje kod majstora i zamolio da napravi manju ploču kako bih njom prekrio sablje. To je bilo osamdesetih godina prošlog vijeka, i eto i tada im je moj otac smetao – kazao je Bjelica.
Na spomen-ploči, koju je on mnogo kasnije, ipak, skinuo urezavši i očevo ime, napisano je: „Podigoše svojim precima zahvalni potomci”.