- Pi­še: Mi­lu­tin Mi­ćo­vić

Imao bih šta pisati, ali kao da nije još pravi momenat. A treba nešto početi, pa iako nije. Možda jeste, a mislim da nije? Nema razloga sad da vjerujem sebi. Najmanje sad znam ko sam i šta bi bilo najbolje uraditi. Da odložim ono što će doći? Neka se puni bunar? Možda je to najadekvatnija riječ i slika, i stanje. Svidje mi se ta slika, iako to stanje nije nimalo prijatno. Jer je bunar u mraku. A voda odozdo nadolazi.
Ali koja mi se god slika javi kao dovoljno simbolična, pa i dovoljno moja, nekako je odmah povežem sa Crnom Gorom. Možda ja više i nijesam ja, nego neka odmetnuta Crna Gora. Koja se zaputila svojim putem. Nikad, dakle, nije na jednom mjestu, a nikad ne izlazi iz Crne Gore. I kad izađe, kao da ne izađe. Kao rođeni jezik. Njega čuješ u svojim dubinama i na Madagaskaru. On uvijek ima svoju priču. I kad čeka nekog i nešto, i kad ne čeka nikog i ništa. Vazda radi nešto, pa iako ne znamo šta.
Evo Crna Gora prebira po sebi, može li se u njoj naći čovjek. Neki čovjek koji bi bio čovjek. I s tim ima veliku muku. Nikako da nađe čovjeka kakav joj treba. Ima ljudi, ali nema onakvog kakav bi joj trebao. Možda da nađe onakvog kakav bi joj trebao, i ne bi bio neki čovjek?! Nikad dva dobra u dom. Ako je čovjek, ali njoj ne treba takav čovjek, pa što je njoj bolje što je on čovjek? I onda ništa od posla. Kad nema onakvog kakav joj treba. I koliki joj treba. Ne valja ni preveliki, ni premali. Nema prevelikoga čovjeka, ali ima prevelikoga za Crnu nam Goru, koja postaje sve manja. Da, recimo, nađe baš takvog kakav joj i treba, možda ga ljudi ne bi ni ubrojali u ljude? I odmah smo svi involvirani u neki nerješiv problem. Ili nam ne valja niko, ili ne znamo ni što znamo? Nije lako ugoditi, posebno Crnogorcima. A Crnogorcima partijcima, e već. Njima ne može Bog ugoditi. Oni i neće ono što Bog hoće. Oni hoće kako oni hoće, pa da bi sve otišlo naopako. A otići će, ako nije. Vidim da će otići, iako još nije. Jeste, ali nije koliko može. Od toga se čovjek užasava. Jer vidi sitnež ljudsku oko sebe. Kao sad oni hoće čovjeka ali ga nema? Platili bi ga zlatom, ali džaba, ne može se čovjek kupiti. Mnogi misle da se čovjek može kupiti. To su temeljna ubjeđenja marksističke škole. Na snazi je ta škola i kod naših novokomponovanih Srba.
Ako ćemo pravo, ljudi su se i kupovali i prodavali. Ako malo detaljnije pogledamo, i bolje računamo, evo u ovo naše vrijeme- samo su se ljudi prodavali i kupovali. Ma nije to lijepo reći, ali kad je tako, valja reći, iako to ništa ne valja. Ko je išta valjao na političkom tržištu, on se prodavao. Ako je ovo tačno, onda je malo jasnija priča. I crnja situacija. Što se tiče ljudi, i ljuckovine. Ništa ne izmišljam, hljeba mi i soli. Naopako je, ali što vidim - vidim! Ne treba zatvarati oči ako je crno što se vidi. Tako mi je govorila baka Savica. Mnogi su na sebi prišili svoju cijenu. Pa onako idu uzduž i poprijeko tržnice. ‚Oćete li me, nećete li me? Kupite, ako možete, jer će kasnije biti kasno. Imate šansu, nijesam prećerao s cijenom. Pošten sam, a mogu još za trojicu. Sad nemam zobnicu, ali, bili vi zdravo, imaću je.
Nema čo‘eka, koji se za pare prodaje. Ne znam kad sam to čuo? Kao da sam to čuo u nekom prošlom vijeku i svijetu? Kao da sam to čuo prije no sam počeo da živim. Kao da to nijesam čuo ni od koga, nego se samo reklo. Možda čovjek u tu mudrost jako i posumnja, jer ne može sebi da dokaže od koga ju je čuo. Ako je čuo ni od koga, onda to i nije neka riječ. Osloniti se na nju, bilo bi baš strašno. A ima takvih koji se oslone na riječ koju nijesu ni od koga čuli. Nego onako je nekako usvojili, kao da je od vazda bila. Strašno je tim ljudima, kad dođe vrijeme, pa moraju da provjere te misli i ubjeđenja. Koja su došla ni od koga, ili od Boga? Strašno je živjeti, ko mora tako nešto da preživi. Da prevrne i kamen pod sobom. Da nađe oslonac u ništa, ko mnogi što su ga nalazili. Živjeći na ništa i od ništa. Tek kad čovjek dođe do toga, vidi da su i drugi kroz to prolazili. I postajali ljudi i junaci.
Ovo je najgora situacija- imamo ljudi na broj, a nemamo onoga koji nam treba. Ima ljudi, ali ne trebaju nam takvi. Boga možemo i izmisliti, a čovjeka ne možemo! Nije problem u parama, ali kad nema onakvog kakav nam treba, džaba i pare. Nije to bilo nikad u Crnoj Gori, da imamo para, a da nemamo ljudi. I da u toj situaciji pare ništa ne mogu pomoći. I da tu cio svijet ne može ništa pomoći. Svijet je bespomoćan pred tom činjenicom. Vidite li kako ostasmo bez ljudi i junaka? E, ovo je Bogu plakati!
(Autor je književnik)