- Pi­še: Če­do­mir An­tić

Današnja Crna Gora je sebi podigla spomenik. Svaki spomenik nekom pojedincu koji bi bio podignut ostaje u funkciji jednog čovjeka čiji je lični interes odavno postao jedina konstanta državne politike. Kakvo je uopšte nasleđe Đukanovićevog režima? Mislim, isključivo njegova dugovječnost. Ali zar nije jasno da takvi vladari ne trpe istorijsku konkurenciju. Istorija Crne Gore ostavljena je odavno istoričarima. Istorijska svijest novonastale nacije (i naravno gospodara koji je trideset godina oblikuje) predstavlja samo fragmente, rite prošlosti Crne Gore. Moderni Crnogorac, pristalica režima Mila Đukanovića, pamti samo proteklih dvadeset godina (s određenim saznanjima šta je bilo prije), usmjeren je na jednostranu i djelimičnu sliku Drugog svjetskog rata, na Božičnu pobunu, nekoliko izabranih godina iz vladavine Nikole Prvog, kneza Danila i ono malo što je poznato iz davne vladavine dukljanskih kneževa i kraljeva. Toliko... Nešto smeta zbog srpstva, nešto zbog težnje za demokratijom, nešto je neprihvatljivo koalicionim partnerima, kojima je Osmansko carstvo istorijska domovina. I kada je držao govor pred spomenikom kralju Nikoli, Đukanović se obraćao poslednjem vladaru iz loze Petrovića, ali je u stvari govorio o svom projektu... Kad dođe vrijeme, Đukanović će sâm sebi podići spomenik samo se neće znati za šta tačno spomenik podiže. Politika nije sport pa da se bilježe rekordi, a i u sportu rekordi ne važe kada se do njih dolazi falsifikovanjem ili uz pomoć državne sile. U Crnoj Gori svako zna da državu nije stvorio, niti nezavisnom učinio Đukanovićev režim, a ako je nešto i postigao on je u stvari sveo naciju na sebe. Spomenik Đukanoviću biće prevrtljivost, ona koja je sa vladara prešla na ono što je ostalo od države koja odlikuje Bajdena i ratobornog Mekejna ili uzima učešća u međunarodnom linču Ruske Federacije u aktulnom sukobu oko trovanja bivšeg ruskog agenta u Britaniji. Prevrtljivost se ne da izliti u bronzi, a „čast i bruka žive dovijeka“ pa nije ni potrebno. Pretpostavljam da će domišljati Đukanović, koji će se možda ponovo kandidovati za predsjednika Crne Gore, falsifikat ovog puta izvršiti vještije nego 2013. godine, i da će biti prilike da sâm sebi podigne spomenik, pošto ako on neće, ne znam ko će...
Mi u Srbiji imamo drugačije probleme. Mi imamo dvojicu za koje bi mnogi željeli da im budu podignuti spomenici. Vlada Srbije najavila je 12. marta, na petnaestu godišnjicu atentata na Zorana Đinđića, prvog demokratskog predsjednika srpske vlade posle 1941. godine, da će izdvojiti novac za gradnju spomenika na Studentskom trgu. Najvažnija vijest u vezi sa tom odlukom vlade bila je da je sve učinjeno zahvaljujući inicijativi predsjednika republike Aleksandra Vučića. Istog čija se stranka ogorčeno borila protiv Đinđića, tražila da bude kažnjen kao izdajnik i čije se rukovodstvo javno radovalo kada je ubijen. Isti Vučić je ne tako davne 2006. godine prelepljivao table s nazivom „Bulevar Zorana Đinđića“. Vučić se nije ni promijenio ni pokajao, o svojim neprijateljima i dalje govori kao o zloglasnom DOS-u koji je „izgubio Kosovo“, „razbio SR Jugoslaviju“, „sproveo pljačkašku privatizaciju“ i „krao gdje god je stigao“. Velikom đukanovićoidnom političaru kakav je Vučić ne smeta što je Đinđić bio vođa i premijer DOS-a od osnivanja 10. januara 2000. (odnosno izbora vlade januara 2001) do pogibije 12. marta 2003. dok se DOS raspao 18. novembra iste 2003. godine. Valjda su onih osam mjeseci i šest dana ključni za sva nedjela DOS-a. A možda i nisu, pošto mu je najbolja ministarka bivša Labusova savjetnica Zorana Mihailović, važan ministar Goran Knežević koji je vodio DS u Vojvodini do 2008. zamjenik mu je Ivica Dačić čiji je SPS omogućio sve vlade DS i DSS osim u razdoblju od 2001. do 2003. i 2007. do 2008. godine – dakle bez SPS-a su demokrate vladale svega 4 od 11 godina ! Da ne govorimo o perjanicama beogradskih naprednjaka gradonačelniku Siniši Malom, koji je kod Đinđića bio pomoćnik ministra za privredu i privatizaciju... Predsjednik Vučić je, međutim, uspio da podijeli demokratski blok oko ovog pitanja, pa mu neki od najvećih pristalica EU, NATO-a i istinskih autošovinista daju za pravo da podigne spomenik Đinđiću koji sadrži slomljenu strijelu koja se nastavlja... Očigledno je da je to spomenik dvojici: Đinđiću i onome ko „nastavlja njegovo djelo“... Pomalo jezivo, ali biće da je takva zamisao... Demokrate, koje su na izborima od 4. marta u svom beogradskom bastionu pale ispod cenzusa, dosjetile su se Đinđića ali, kako je i red, pred izbore. Obilježili su 21. godišnjicu od kako je stupio na mjesto gradonačelnika. Dvadesetu godišnjicu su propustili da proslave, valjda su imali mnogo posla pošto na vidiku nije bilo izbora – teško je pasti sa 26 odsto na 2,3 odsto.
Kada već može Đinđić, zašto ne bi i Milošević! Istina, sve je ratove i borbe izgubio, a smrt ga je možda spasila od poslednje predaje... Čak i oni koji poštuju Miloševića vjeruju da su rat, sankcije i izdaja spriječili uspjeh njegove politike. Ali, kako onda objašnjavaju greške iz 1989. i 1990.: uvjerenje da će socijalizam pobijediti u svijetu, promašenu ekonomsku politiku, upad u monetarni sistem SFRJ samo da bi privremeno povećao plate i penzije za 70 odsto, stvaranje podjela u narodu... Milutin Mrkonjić, Miloševišćev veteran i počasni predsjednik SPS-a je predložio, ali je partija malo usporila i relativizovala predlog. Kod Dačića, međutim, sve može, Brozov unuk je poslanik SPS-a u Skupštini Srbije, ulazak Miloševićevog unuka u parament je najavljen, a zamjenik premijera se diči činjenicom da vodi Srbiju u članstvo Evrpske unije... Još samo da za svoju zaslugu proglasi i buduće kandidovanje za članstvo u NATO-u...
(Autor je istoričar i docent na Filozofskom
fakultetu u Beogradu)