Poštovane dame i gospodo, ovime zbog slanja jedinica Bundesvera u Srbiju i svih ostalih postupaka koji su u narednom periodu doprinijeli održavanju ove misije Bundesvera, podnosim krivičnu prijavu, počinje pismo koje je njemački advokat Vilfrid Šmic uputio Saveznom državnom tužilaštvu u Karlsrueu 16. marta ove godine, kako obavještava na svojoj internet stranici.
Ovo nije prvi pravni poduhvat zbog učešća Njemačke u bombardovanju SR Jugoslavije bez mandata UN, ali je svakako najambiciozniji.
Jer Šmic, advokat iz najzapadnije njemačke varoši Zelfkant, podnio je krivičnu prijavu protiv svih poslanika Bundestaga, uključujući i članove Vlade, koji su 16. oktobra 1998. glasali za učešće Bundesvera u „kosovskom konfliktu“ te protiv svih zaposlenih u Bundesveru i drugim njemačkim institucijama koji su bili uključeni u sprovođenje pomenute odluke parlamenta. Optužba glasi: učešće u kapitalnom zločinu i priprema napadačkog rata.
-Niko ne može da kaže kako bi se po stanovništvo razvili događaji u takozvanom kosovskom konfliktu u Avganistanu i Siriji da nije bilo učešća Bundesvera. Ali Njemačka se sigurno ne bi vojno angažovala u Avganistanu i Siriji da je prije toga učešće Bundesvera u bombardovanju Srbije bilo krivičnopravno procesuirano, piše Šmic u krivičnoj prijavi.
-Uz to bi odbijanje njemačkog naroda da se uključi u ovu intervenciju protivnu međunarodnom pravu impresioniralo cio svijet i svakako bi doprinijelo tome da se međunarodnom pravu dâ više težine, stoji dalje u tekstu. Učešće u tom ratu je bilo početak „nebrojenih varijanti pravcate ratne propagande i ratnog huškanja kao i više protivpravnih misija Bundesvera”, dodaje Šmic.
Advokat je ranije ove godine podnio sličnu prijavu zbog učešća njemačke vojske u sirijskom ratu, a na svojoj internet prezentaciji objašnjava da vjeruje „da u svim religijama ljudskost predstavlja vrhunski zakon za suživot svih ljudi i da su religije, življene na pravi način, rijeke koje se ulivaju u isto more, a ovo bezobalno, nemjerljivo bogato i neuporedivo lijepo more je Bog“.
Učešće Njemačke u ratnoj misiji – prvi put od poraza i okupacije Njemačke u Drugom svjetskom ratu – povela je vlada kancelara Gerharda Šredera, sa ministrom spoljnih djela Jozefom Fišerom kao prvom violinom kada je vojni udar na SRJ trebalo pravdati. „Nisam naučio samo: nikad više rat. Naučio sam i ovo: nikad više Aušvic”, rekao je Fišer u aprilu 1999. pravdajući tako intervenciju u Jugoslaviji. Posle je tvrdio kako nije htio time da uporedi nacističke i srpske zločine.
Bivši kancelar Šreder, praktično od gubitka vlasti u službi ruskih energetskih giganata, prije četiri godine je sam priznao da je prekršio međunarodno pravo. Tada je aktuelno bilo pitanje ruske aneksije Krima, pa je u jednoj debati nedjeljnika Cajt političar SPD rekao: „Naravno da to što se dešava na Krimu predstavlja kršenje međunarodnog prava. Ali znate zašto sam malo obazriviji kada treba uprijeti prstom? Sada ću vam reći. Jer sam naime i sam to uradio, prekršio sam međunarodno pravo.”
Šokantnih saznanja je bilo i ranije. Recimo da su od njemačkih poslanika prije početka bombardovanja skrivane relevantne informacije sa pregovora u Rambujeu. To je važno jer je Bundesver takozvana parlamentarna armija – za akcije vojske nije dovoljna odluka Vlade već je potreban i blagoslov poslanika. Kako je otkrio ljevičarski list Tagescajtung, dok su bombe već padale, „mirovni plan“ je sadržao Aneks B koji predviđa slobodno kretanje trupa NATO-a po cijeloj SR Jugoslaviji. Dopisnik tog lista Andreas Cumah je, u tekstu povodom desete godišnjice bombardovanja, „mirovni plan“ opisao kao „američki ultimatum“.
No uprkos ovim činjenicama i aktuelnoj živopisnoj krivičnoj prijavi, nema izgleda da će u Njemačkoj – a ni u drugim članicama NATO-a – iko ikada odgovarati. Čak ni za pojedina djela počinjena tokom 78 dana bombardovanja, kao što je rušenje mosta u Varvarinu sa deset stradalih civila. Berlinski advokat Ulrih Dost je još 2001. pokrenuo proces pred sudom u Bonu, tražeći obeštećenje za porodice žrtava. Od toga ništa nije bilo.
„Problem u međunarodnom pravu je što praktično vjekovima postoji imunitet koji štiti države od tužbi oštećenih pojedinaca. Nama je, u slučaju Varvarina, od početka bio jasan problem sa državnim imunitetom“, rekao je Dost još 2013. u jednom intervjuu za Dojče vele. Ali i dalje važi da jedino jedna država može tužiti drugu. „Države ne žele ništa da promijene u međunarodnom pravu jer i danas, kao i 1999, rado vode ratove po svijetu”, dodao je taj advokat.
Istoričar Kurt Grič ide i korak dalje: „Činjenice govore da je rat za Kosovo bio početak, ako hoćete, novog svjetskog poretka. Kosovo je bilo na početku kao rat u kojem je NATO sebe ovlastio da djeluje van granica članica Alijanse”, ispričao je on u velikom intervjuu za Dojče vele povodom objavljivanja njegove knjige „Rat za Kosovo”.
On je posebno ukazao na značaj pridobijanja javnog mnjenja u Njemačkoj, što je jednom potvrdio i tadašnji portparol NATO-a Džejmi Šej. „U prvom redu je stav Njemačke ka spolja djelovao po devizi: ako i Njemačka koja od 1945. nije smjela da vodi ratove, ako čak i Njemci stoje na strani dobra, onda ni mi ne smijemo da se uzdržimo”, rekao je o tome Grič. „Ne treba zaboraviti da je 1999. vođen prvi njemački rat od 1945, dakle prvi put se njemački vojnici bore u inostranstvu, a da ih ne vodi Adolf Hitler. Ako Njemci učestvuju, onda i Britanci, Francuzi i drugi moraju, to je bila logika.”
Misija Kfora na Kosovu je ujedno najduža u kojoj je Bundesver ikada učestvovao. Zatim slijedi ona u Avganistanu. Gerhard Šreder je, smatra se, dobio izbore 2002. zahvaljujući protivljenju njemačkom učešću u ratu u Iraku. Premda na kopnu nije bilo njemačkih trupa, piloti su učestvovali u letovima Avaksa, a vojska je štitila američke baze u Njemačkoj odakle je ratom komandovano.
(RTS)


Odata pošta poginulim radnicima RTS-a

Polaganjem vijenaca, paljenjem svijeća i minutom ćutanja kod spomenika „Zašto?”, na dan obilježavanja datuma početka NATO bombardovanja, predstavnici žrtava, RTS-a, Ministarstva kulture i informisanja i Skupštine grada odali su poštu poginulim radnicima RTS-a.
Miroslav Medić, brat poginulog Siniše Medića, položio je vijence u ime porodica radnika, koji su stradali 23. aprila 1999. godine kada je NATO bombardovao zgradu RTS-a.