-Piše: Zoran Šaponjić

Nikad nas oni nisu gledali kao ljude! Ni onda kada smo za njihove interese bili tek topovsko meso, ginuli na desetine hiljada za njihove ćefove, ni onda kada su na Vaskrs razarali naše gradove i ubijali sirotinju, ni prije 19 godina kada su mjesecima nad nama činili neviđene zločine, ni dan danas kad se prema nama ponašaju kao prema stoci!
Da nas imalo gledaju kao ljude, onda bi onomad ambasador Skot zastao barem na trenutak i odgovorio na pitanje novinara posvećeno godišnjici bombardovanja Srbije. Ne iz poštovanja prema srpskim novinarima i srpskoj javnosti, nego iz pijeteta prema hiljadama Srba koje je njegova država, ni krive ni dužne pobila po Srbiji 1999. godine. Bez ikakve krivice. Mogao je, makar licemjerno, pokvareno, kako to oni inače rade, da prevali, koju riječ žaljenja preko usta. Ma jok. Što bi to Skot radio kad mi Srbi ionako nismo ljudi!?
Da nas gledaju kao ljude, onda bi onomad Skot, Kif, ili neka druga ambasadorska imperijalna veličina zalutala u Aleksinac, da se pokloni sjenima onih pobijenih nesrećnika, nevinih Srba masakriranih po čitavoj Srbiji. Da licemjerno, pokvareno, prevale koju riječ žaljenja preko usta. Ma jok. Što bi oni to radili?
A, i što bi to radili? Jesmo li kao narod zaslužili sve ovo što nam danas, 19 godina od bombardovanja ponovo rade? Jesmo, sve su prilike. Možda, da smo u međuvremenu postavili koju crvenu liniju, i da nismo zatim prekoračili preko nje, ne bismo bili ovdje gdje smo danas. Ovako, navikli smo ih. Navikli da puzimo pred njima, da im ljubimo cipele i koljena, da im poštujemo i cijenimo zločinačko sjeme i pleme.
I, što bi onda ambasador Skot prozborio koju riječ o godišnjici zločina, kad i ovako zna da će Srbi biti još ponizniji koliko god on bio licemjeran i koliko nas god unižavao, gazio po nama i našem dostojanstvu.
Misli li još neko, u današnjoj Srbiji, da nas i oni iz Brisela, iz onog grada u koji hrlimo i koji nam je jedina alternativa, komesari, pokvareni i zadrigli, gledaju kao ljude? Ili tek kao bijednike, razbojnike sa Balkana, divljačko pleme koje treba sravniti sa zemljom, prostake, narod bez vjere i zakona, bolesnike, teroriste, i kako su nas sve nazivali, ne tako davno, prije jedva dvadesetak godina. Misli li neko da se nešto promijenilo za ovih dvadesetak godina, da nas danas, kao, cijene, uvažavaju, poštuju?
Nikad ne mogu zaboraviti jedan susret na barikadi na Jagnjenici 2012. godine. S one strane, stajao je njemački general, komandant njemačke oklopne jedinice parkirane s druge strane barikade, iza njega tenkovi, duge cijevi, mitraljezi na gotovs, metak u cijevi… On okupator, moćan, osion, prijek, a s druge strane Srbi na svojim imanjima, goloruki, čvrsti da pruže otpor, da izginu za svoju njivu i kuću i svoju djecu. Umjesto poštovanja, u očima onog generala gledao sam neki duboki prezir, neko neobjašnjivo gađenje s kojim je gledao sve nas, ovamo, na drugoj strani. Niti sam taj pogled zaboravio, niti ću ga ikad zaboraviti. Koliko je samo gađenja bilo u očima tog čovjeka! Da je čopor pasa lutalica umjesto Srba bio na drugoj strani, ili obična gomila g….. možda bi general pokazao više poštovanja.
Zašto tako? I zašto nas ne gledaju kao ljude, možda je to prije pitanje za nas nego za njih!
I hoće li se tu šta promijeniti? Hoćemo li tog n-tog dana, n-te godine, kad nas, kao, prime u Evropsku uniju, odjednom, u jednom danu, preko noći, postati cijenjeni, poštovani, hoće li nam tog dana saopštiti da nismo bolesnici, prostaci i teroristi, da smo narod koji ima vjeru i zakon? Ma jok. Nema od toga ništa. I dalje ćemo mi biti to što su nam rekli da jesmo. Ništa se u pogledu i očima onog njemačkog generala neće promijeniti. Jednostavno, mi za njih nismo ljudi, a i ako jesmo, nismo dostojni njih superiornih.
A, na čemu bismo onda mi mogli poraditi? Možda malo više na samopoštovanju, i da malo manje sami sebe ponižavamo. Možda da nekog od skotova koji kao carevi sjede u Beogradu zbog nepoštovanja, zbog elementarnog nevaspitanja pošaljemo tamo odakle je došao.
Pa da poslije toga vidimo koliko će nam biti gore nego što je sad? Gore od ropstva jeste samo sam sebi oduzeti pravo na pobunu, na borbu, na nepristajanje.wwwiskra.co