-Piše: Budo Simonović

Potpuna prekretnica u životu i stvaralaštvu Mija Mijuškovića desila se šezdesetih godina prošlog vijeka kada je postavljen za šefa hidrometeorološke opservatorije u Nikšiću i kada se uključio u proces priprema, projektovanja i izgradnje velike hidrocentrale na Pivi.
Tu su nastale prve njegove skulpture koje će već na prvim zajedničkim izložbama privući pažnju svojom neobičnošću i skulptorskim novinama, svježinom umjetničkog izraza i neobičnošću motiva, a izložba koju je priredio 1976. godine povodom puštanja u rad HE „Piva“, definitivno je pokazala da se na crnogorskom i jugoslovenskom likovnom nebu pojavila još jedna sjajna zvijezda.
Vesna Mališić je nedugo potom zapazila da su „dramatičnost življenja, prkos i inat, postali stalni motivi njegovih kasnijih skulptura“, u najkraćem je sažela stvaralački moto ovog umjetnika, koji je banuo i na velika vrata stupio u geleriju likovnih besmrtnika i to u vajarstvu, u onoj oblasti u kojoj se možda i najteže dokazati i doseći zvjezdane visine.
Iako nije mnogo govorljiv i ne voli previše da „mudruje“ o svom stvaračkom postupku, u jednom skorašnjem razgovoru je objasnio da su „ljepota prirode, umjetničko stvaralaštvo i kontakt sa veličanstvenim ljudima, kojih je Crna Gora uvijek imala“, bile njegove dodirne tačke s umjetnošću u mladosti:
– Proživljeno je najbolja umjetnička škola – rekao je Mijušković u razgovoru za „Pobjedu“. – Svijet mojih skulptura je sublimat onoga što sam osjetio i naučio. Učiš od onoga što te okružuje, od ljudi i prirode. Čak i mračnija strana prirode predstavlja nepresušan izvor inspiracije...
A još ranije je pričao kako je, godinama putujući po Crnoj Gori i drugim krajevima, širio vidike, upoznavao i otkrivao ljepotu, bogatstvo i složenost prirode, pokušavajući da na svoj način izrazi tu ljepotu i ono što osjeća pri susretu s njom. – Obilazio sam muzeje i galerije po svijetu, proučavao Đakometija, Brankušija i Mura, etrursku i afričku umjetnost i klasičnu skulpturu, ali sam uvijek dolazio do zaključka da se mogu izražavati na pravi način samo onako kako sam osjećam. Tada čovjek radi sa voljom i ne osjeća teret kad tako radi – veli Mijušković. – Ja ne robujem šemama i planovima. Skulptura je doživljaj, a on se ne može predvidjeti. Počnem u zanosu i dok radim, ja sam nesvjestan ishoda.
Ovog objašnjenja Mija Mijuškovića, koje je zapisala Vesna Mališić prije više od trideset godina, umjetnik se drži do dana današnjeg. Iako na plećima nosi breme od 87 godina, još ne posustaje. Ne može više da se pentra po planinskim vrletima, dubodolinama i kanjonima, kućni prag je uistinu postao za njega najviša planina, ali ne posustaje. Drži se jedne poruke koju mu je na iveru daske davno, kad su i jedan i drugi bili mladi, zapisao njegov prijatelj, poznati psihoanalitičar Dušan Kosović: „Kad radoznalost prestaje, starost nastaje...“
Sudeći po radoznalosti i znatiželjnosti koju ispoljava, po tome što još stvara, Mijo Mijušković očigledno još ne priznaje starost i ne vjeruje u neumitnost prolaznosti.
Sjutra:
MEGDAN KAMENA I DRVETA

Maštoliki vidovnjak

– Mijo Mijušković ne prihvata svijet koristoljublja i kalkulacija; on je umakao tom svijetu da bi pronašao svoj maštoliki vidik; da bi nas podsjetio na ono što smo zaboravili i zapostavili; da bi nas prenuo iz dremeža i uveo u ljepotu sopstvenog svijeta i svijet ljepote – zaključila je Vesna Mališić još osamdesetih godina prošlog vijeka i naglasila njegovo tvrdo uvjerenje da ne postoji kriza umjetnosti, već samo kriza odnosa društva prema njoj.

Mijo i priroda na istom poslu

Siniša Vuković, likovni kritičar, smatra Mija Mijuškovića „rasnim vajarom, koji je izabrao da sarađuje s Prirodom“:
– Tako su se – veli on – dva rasna vajara našla na istom zajedničkom poslu. Ne zna se koji je od njih bolji i nikada se neće znati, jer obojica, lišeni svake sujete, doprinose istom djelu. Razlika među njima je samo u tome što su vajaru – Prirodi – potrebni milioni godina da stvori svoje kamene mase, strukture i oblike čudesnih boja. Miju – trenuci nadahnuća, probuđene mašte i rada, da bi se otkrilo neotkriveno, vidjelo neviđeno i dao ljudski smisao ljepoti.