-Piše: Budo Simonović

Mnoge skulpture Mija Mijuškovića, možda i ponajzanimljivije, prvenstveno one koje su vezane za Pivu, sadrže kombinovane materijale. Najčešće su to kamen i drvo. U već spomenutom intervju za „Pobjedu“, on je veoma plastično objasnio taj fenomen, taj čudesni megdan koji, bez pobjednika i pobijeđenog, traje odiskona.
– To je toliki antagonizam da prema njemu ljudski sukobi djeluju smiješno. Kada postoje optimalni životni uslovi, drvo se razvija i tu počinje njegova borba sa kamenom. Drvo se, na primjer, bori sa kamenim zidom, ide oko njega sa „namjerom” da ga sruši, dok kamen „u ime” zida pruža otpor. Najbolji primjer tog susreta primijetio sam na lokalitetu Crkve Svetog Stefana, u narodu poznate kao Šćepanica (u kanjonu Pive, napomena B.S.), gdje se u oronuloj gomili više od 500 godina starog kamena začeo novi život u vidu drveća. Život je napredovao, razvijao se, probijao se kroz prepreke umiruće građevine i tražio najslabije tačke između kamenja. To je boj mitskih razmjera i naposljetku na megdanu ostaju samo njih dvoje – kamen i drvo poput Marka Kraljevića i Muse Kesedžije iz narodnih epova. Potrebno je najprije osjetiti tu borbu, da bi se potom na adekvatan način „uhvatila” njena ljepota – kazao je Mijušković.
On je inače još davno, čim je sa prvim radovima izašao pred sud javnosti i likovne kritike, istakao da je taj „rat“ kamena i drveta bio jedna od prvih zanimljivih i provokativnih pojava koje je zapazio u prirodi i koje su ga podstakle da krene u potragu za njima.
– Stiješnjeni jedno uz drugo, drvo i kamen, između nekakvih gromada, tražili su prostor za život i borili se za njega. Iz te borbe niklo je jedinstvo i snažan zagrljaj drveta i kamena – rekao je umjetnik koji nikad nije prestao da se divi tom „zagrljaju“, toj ljubavi i vjernosti do vječnosti.
Za ilustraciju je navodio primjere koje je nalazio na Orjenu: voda, planinska biujica je znala da iščupa drveće iz korijena, pretežno bukve, a ono je i te kako „znalo” da se opire i da nošeno vodom nađe prostor, udubljenje u kojem će nastaviti život.
– Želio sam da radom u tom materijalu pokažem vitalnost drveta, njegove rane. Takva grčevita borba svojstvena je i čovjeku koji se ne predaje, bori se sa nedaćama, živi – veli Mijušković, ilustrujući tako i svoju životnu i umjetničku sudbinu, borbu neprestanu u kojoj se još ne da.
– Mijo svoju snagu, kao Antej, nalazi u lomu krša, oluja, snegova, beskrajnog neba, sveta odiskona – smatra Radoslav Josimović, a za tu Mijuškovićevu fanatičnu upornost, predanost i posvećenost ljepoti, njegovu želju i istrajnosti da je nađe i izbavi iz tvrđe granitnih gomila, kulturolog Milan Beli Popović je jednom rekao:
– Što je teže, to je bolje. Najbolje kad je nemoguće. Njemu ni hiljadu sati nije žao da neku žilu kucavicu, neki biserni oblik kamena izvadi i oslobodi.
Slobodan Vušurović je, pak, bio još konkretniji i analitičniji, opisujući tu Mijuškovićevu „igru“ sa kamenom i drvetom:
– Kao u nekom grču ljubavi ili mržnje, kamen i drvo se vezuju jednom za sva vremena u neobične „kolaže“ i djeluju ne više kao igra, već kao drama čitavog našeg življenja... Drvo koje svojom „utrobom” zahvata kamen može biti – jeste metafora majčinskih egzistencijalnih tjeskoba i zebnji, mada je najčešće u pitanju likovno traganje za arhetipskim formama
Sjutra: I KAMEN IMA DUŠU