- Piše: Milutin Mićović

„Slova šara vrhom od andžara“, stih je iz narodne pjesme.Možda se ovaj stih ponavalja u više pjesama kojima se ne zna autor. On je sam po sebi važan, jer govori o karakteru odgovora silniku. Važni stihovi često prevaziđu autora, koji se smanji da bi stihovi porasli. Ovakve riječi, mogle bi da pripadaju Bolan i Dojčinu, koji se iz mrtvih diže, da ide u boj, ali mogu da pripadnu svakom braniocu časti i obraza svoga, i svoga nesrećnog plemena.
Savremenom čitaocu može biti sasvim odbojna pomisao da neko pamti ovakav stih, a kamoli da ga citira. Kako slova i handžar da idu zajedno? Kakav je to divljak bio da je slova pisao handžarom? Koliko je slova taj ajduk znao? Je li znao da sklopi dvije riječi?...itd. Podržavam dobrim dijelom ovakvu reakciju savremenog čitaoca, ali u toj prostoti ima i neka složenost. U tom divljaštvu ima i neka plemenitost. U toj nepismenosti ima neka mudrost. Samo, dijelim odvratnost sa mojim čitaocem, koju izaziva riječ (h)andžar. Kod nas ta riječ izlazi direktno iz atavističkog mraka. Ali, anonimni stihotvorac stavio je tu riječ zbog rime. Jer, stihovi sa rimom postižu neko ljepše stanje postojanja.
Handžar i sablja su skoro isto, ali u našoj duhovnoj rezonansi sablja stoji visoko i skoro svijetli, a handžar nisko, tonući u donji svijet, crnji od mrklog mraka. No, pjesnik je upotrijebio baš tu riječ i povezao je sa slovima. Naravno, nije prvi put da je pjesnik nešto rizikao i urizikao da tako napiše, ali slovo i andžar, neka sad bude sablja, jedno drugom nekad daju moć i ubjedljivost, nekad jedno drugo oštri i osmiljava... itd...
Da je taj autor pjesme malo znao o slovima, i da je bio daleko od pismenosti, odaje ga i još jedna riječ u pomenutom stihu, a ta je riječ „šara“ (slova šara). Dakle, on je daleko od pisma i pisanja, i od crtanja, on slova ne zna da (na)piše ili da (na)crta, nego ih „šara“, to jest, pokušava da ih napiše ili, nacrta. A i kad ih napiše, to jest našara, teško i da liče na sebe. I primaocu mogu biti čitljiva, samo zato što imaju neku elementarnu ubjedljivot, i mogu da posjeku,- kao mač (andžar).
Ne znam zašto sam jutros počeo ovaj tekst ovako – sam se počeo. Kad se tako počne, pisac je prinuđen da piše onako kako mu sam tekst nalaže. Ali, i ako se sam počeo, nije se počeo bez neke (bez nekog uzroka). Jesam li ja jutros nekako prinuđen, kao hajduk iz pjesme, da nekom silniku, odgovaram, prostim riječima, no jasno i ubitačno? Imam li ja jutros nad glavom nekog agu ili bega, ili kakvog drugog nasilnika, odavde do Vašingtona, koji ponižava mene i moje pleme?
Je li narodna poezija, koju inače nedovoljno poznajem, kriva, što me tek onako zapamćenim jednim stihom, jutros nejasno pokreće, pokrećući me na neko nejasno djelo, kao da živimo u tursko doba,u kramlučini, kao da se kosovska krv još nije oladila, i još ponegdje nije prestala da se proliva. Kao da je stalno neki Vidovdan? Kao da sam juče čitao Don Kihota, ili ruske biline, ili indijske epove, kao da sam juče učio kinesku azbuku od pet hiljada slova, a samo donekle naučio dvadese-trides, i počeo da pišem na kineskom, ili je to za to, što često nedjeljni dan zna da bude kao da je iz prvog vijeka, kad su ljudi uživali u suncu i mjesecu, u vodi i vazduhu, u pljusku kiše, i divljanju vjetra, a ne znali više od po dva slova, a tako bili radosni i puni zdravlja i neke neodređene zahvalnosti, kao da znaju sve pod nebom, ali ih njihovo znanje nije zamaralo, jer su više protok prvobitnog čuda života, nego razumijevanja. Ne zamaraju se razumijevanjem, ostavljaju to generacijama koje će doći, a oni žive svoju neposrednost, neposrednost čuda života. Da, da, da! Tačka! Da li tačka pripada istoriji pismenosti? Da li je tačka znak kulture, kulture u naponu, ili, opadajuće kulture? Vidjeli smo, može da se piše i da se govori, posebno dobro može da se misli, i bez tačke i bez zareza, i bez dvije tačke i bez tačke i zareza, uzvičnici su ponekad potrebni, i najčešće ih koriste usmeni kazivači. Oni su izmislili uzvičnike. Njihove uzvičnike svako je čuo i razumio, i znao dobro gdje se nalaze, i kako izgledaju. Na šta me sve navede stih iz narodne pjesme, zašto me jutros tako angažovao, poslužio mi kao neko oružje, jesam li noćas čuo i vidio nekog neprijatelja, negdje odavde do Atlantika, nekog jastreba iznad Lovćena, koji mi se naorlio iznad glave, koga je trebalo ustrijeliti... onim našaranim slovima, ovim zlatnim mecima, ovom poštom...itd...itd.
(Autor je književnik)