-Piše: Milisav S. Popović

Nije čudo ako niste od nekog čuli, niko, doduše, o tome više i ne vodi računa… ali u našim krajevima nekad su se uzgajale razne zvjeri. Bila i fabrika leptirova.
Podignuta farma sa pregradnim kašetima, ostaklenjeni zidovi, regulisan nivo vlage i dotok svjetla… ograde, livada, lijepo cvijeće – svega bješe na jednom proplanku iz osamdesetih godina. Pogoni su služili za bezbjedno prikupljanje i „skladištenje” gusjenica… a posude punjene raznim biljem kako bi gmižući stvorovi imali dovoljno hrane i prostora za izležavanje. Trebalo ih je dobro uhraniti, da „nadođu“ što deblji (do pucanja) - vjerovalo se da će tako leptiri biti krasniji. Tovilo se grdno i gadno jer se vjerovalo da salo i ljiga stvara ljepotu.
Nekoliko priča oko ove neobične farme je ostalo da cirkuliše u narodu, ali jednu sam dokučio kad sam bio mali, prislonivši uvo uz astal za kojim su razgovarali stariji. Znam da je valjalo ugrabiti svaku razgovjetnu rečenicu – dok im duvan i rakija ne preokrenu jezik u sanskrit. Sjećam se, pominjali su kako je to bio dosta trudomučan posao, naporan i pipav. Gusjenice, osim što su umjele da „oprište“ kožu, nisu baš bile ni nešto posebno druželjubive među sobom – pa su razdvajane. Naknadno su ih ubacivali u staklene hranilice i punili im stomake raznolikim mrvicama i travom. Pamtim da su umjele da pojedu toliko lišća koliko krava ne bi mogla da sažvaće sijena u jednom danu. Bjehu to gramzive zvjerke sa životnim ciklusom od trista čuda.
No, desio se problem… Stvari se nisu realizovale kako se očekivalo. Produkcija leptirova je bila slaba, skoro nikakva. Istina - gusjenice su se kvalitetno hranile, ulazile u fazu čaurenja, pravile od fine svile udobno gnijezdo, prolazile transformaciju… ali, leptiri nisu izgledali nimalo divno, nikako dobro – padali bi na dno suda i tek poneki zabauljao po grančicama. Tovni, nerazvijenih krila, deformisanih glava i užasnog smrada. Uginuli bi svega nekoliko sati po napuštanju kukune.
Donesena je odluka da se pogoni zatvore, a narudžbine otkažu.
Tamo negdje, možda koji mjesec prije definitivnog odbacivanja proizvodnje, neko se dosjetio da dovede stručnjaka – da makar pokuša da objasni o čemu se radilo. Bješe to poslednji damar pred definitivni kolaps. Čovjek je bio odnekud iz Beograda, sa nekog od prirodnjačkih instituta i ne bješe baš zagrijan za veliku priču. Ćutke je obišao sve djelove pogona, upoznao se sa proizvodnim koracima i metodologijom „čuvanja i obrade”– te i sam zaključio da se sve radilo po pravilima. Međutim, zanimalo ga je kako izgleda finalni proces… dio u kome gusjenice prolaze metamorfozu.
Priča dalje kaže da su ga odveli u laboratoriju gdje su odlagane posude sa čaurama. Sjeo stručnjak na škanjče, upiljio u tegle i počeo da prati proces izlijeganja. Vele da je tako proveo pola sata, bez izgovorene riječi, naizmjenično gledajući u nekoliko posuda… a onda otvorio bilježnicu i crvenom olovkom zapisao pet-šest rečenica, ne skidajući osmijeh sa lica. Jer... shvatio je.
Sad je zgodan trenutak da se samo na časak vratimo unazad, prije no razotkrijemo misteriju deformisanih leptira iz Nikšića.
Valja znati nekoliko stvari u vezi sa letećim laticama… Naime, dok su u stadijumu čaure, gusjenice mijenjaju oblik – da bi po izlasku izgledale onako kako je priroda i udesila da izgledaju – anđeli među insektima. Ipak, sam proces zavisi od više faktora, ali od jednog posebno. Čim dođe momenat, kada sazri vrijeme da se izađe van iz tijesnog fišeka, leptir uspijeva nogicama (ili nosom već) da napravi otvor na čauri. Međutim, taj prorez je toliko sitan da su neophodni vrijeme i golema snaga da se natovljena tjelesina provuče kroz igleno uho. Ne baš zanemarljiv broj leptira ne uspije da se ostvari… pa istrunu u svilenoj kolijevci. Ipak, većina se domogne široke arije i raširi krila.
E sad, ne znajući za logiku čapre, naši farmeri iz priče su proračunali da bi gubici bili veći od ulaganja, pa su u poslednjoj fazi angažovali sve radnike da zasijeku otvore na čaurama. Proširili rupe, tako da su larve lakše izlazile van. Međutim, dok bi se leptir osušio i sastrugao sa sebe svu sluz, ostao bi jednako natečen i deformisan kao što je bio u čauri. Ljudska asistencija dovodila je do grotesknog rezultata.
I sami slutite objašnjenje, zar ne? Taj maleni, vrlo sitni otvor na kukuni više je od proreza. Dok se leptirovo tijelo provlači, muči izvlačenjem, zidovi otvora pritiskaju tijelo i tjeraju nakupljenu vodu da se iz glave i stomaka istisne do tkanine jedara. Zahvaljujući upumpanoj tečnosti, krila za svega nekoliko minuta mnogostruko narastu - postaju raskošna plovila. Samo im je dodir topla zraka potreban da se osuše i zablistaju.
Da je do mene, ovu bih priču djeci besjedio… učio ih da život često zada čauru u kojoj nam duša otiječe od muke i teškoća. A tek što te izlazak iz nje razbije, zguli, izvrne i izranjava. Ali onog trena, kada svijet oko tebe zastane i ti imaš dovoljno vremena da pogledaš u sunce i ponudiš Bogu na uvid modrice… znadi da ćeš brzo potom biti slobodan, jer te svijet iskušenjima iskalio da iz gusjenice pređeš u leptira. Kakva crna svjetlost.... ljubav te čeka na kraju tunela.
Nismo ovdje radi sala i tovljenja… već zbog ljepote – isklesane mukom iz napora. Ako to uopšte ima nekog smisla… u svim našim postupcima čaurenja.
(Autor je književnik)