Piše: Vladislav Vuković

Već tri decenije su prošle otkako je tzv. antibirokratska revolucija (čitaj kontrarevolucija) kod nas faktički raskrstila sa socijalizmom i njegovim revolucionarnim i postrevolucionarnim vrijednostima. Nekadašnji Savez komunista je pretvoren u osnovnog nosioca suštinskih, da ne kažemo drugačije, društveno – sistemskih, ideološko – filozofskih i političkih promjena. Savez komunista se u Crnoj Gori suštinski tranformisao u DPS, partiju čija se simbolična izmjena ogleda, između ostalog, u tome što je komunističku crvenu boju zamijenila žutom, pa im godine počinju u januaru, a jeseni žute u njihovu čast (sada su se okrenuli i „nebesko plavetnom“ koloritu).
Objašnjavali su narodu da su na promjene sistema prisiljeni ne toliko zbog slabosti socijalizma, kojih je, zašto ne reći, bilo, nego zbog međunarodne situacije i pritiska velikih sila. I mora se priznati, kako tada – krajem osamdesetih i početkom devesetih godina prošlog vijeka – tako i danas, DPS vlast ostaje principijelna i dosledna u ispunjavanju preuzetih poslušničkih obaveza, ne samo na rušenju sopstvenog sistema socijalizma, nego u svemu drugom što se od ove vlasti traži (to je održava, i istovremeno razvija sve veću unutrašnju mržnju naroda prema njenim pokroviteljima).
Rezultati promjene sistema u kapitalizam putem tranzicije, pogubni su za većinu naroda u Crnoj Gori. Narod sve više uviđa da je prevaren i da su mu uzeta mnoga prava, pa želi da se vrati socijalizmu i njegovim vrijednostima, ali ne zna kako da to učini.
Vlast to osjeća, ali želi da zavara narod, jer i sama proslavlja npr. 9. maj, istina ne kao Dan pobjede nad fašizmom, nego kao Dan Evrope (da se ne „uvrijede“ one države koje su istorijski najodgovornije za fašizam), te velikodušno omogućava da se i javno zapjeva: „Oj, djevojko, drugarice“ i druge partizanske pjesme i da se pojave dječji horovi sa crvenim marama oko vrata, dok glavni organizatori žive buržujski s platama od preko hiljadu eura i drugim prinadležnostima za svaki, i nominalni, posao van radnog mjesta.
Nasuprot tome, neka djeca sa crvenim maramama imaju fakultetski obrazovane roditelje – istaknute stručnjake koji ne primaju ni petsto eura.
Vlast sve više želi da ima sponu sa NOB-om preko boračke organizacije i to samo one koja veliča borbu za oslobođenje Crne Gore od okupatora. Pritom je poželjno zanemariti sve one koji afirmišu borbu za oslobođenje i uspostavljanje jedinstva Jugoslavije. Ove prve vlast finansira i afirmiše, a druge ignoriše jer im liče na velikodržavne nacionaliste. Sve Srbe rođene u Crnoj Gori proglašavaju za velikosrpske nacionaliste, kao da se mnogi njihovi i naši preci – partizani, nijesu do 1944. godine osjećali kao Srbi. Vlast i borci koje ona protežiraa željeli bi da dokaže da je srpstvo u Crnoj Gori četnička, a ne viševjekovna etnička tekovina. Ovoj vlasti i lik Josipa Broza Tita samo folkorno treba. Iako su promijenili ime glavnog grada, ukinuli imena ulica, trgova i ustanova (npr. Ivana Milutinovića i Veljka Vlahovića), prisjetili su se da im to može štetiti pa su Titu dali prostrani bulevar na kraju grada, a Veljkovu bistu poslatu na Trmanje opet će vratiti u Podgoricu i na Univerzitet.
Ova vlast očigledno folklorno koristi znamenja i tekovine NOB-a iz socijalističke revolucije. U tom smislu želi da rehabilituje pojedine crnogorske rukovodioce koje su nazivali „vođama jagnjećih brigada“. Ali sve to daje šansu i pravim pobornicima istinskih vrijednosti revolucije i socijalizma – naročito onog samoupravnog - da u praksi pokrenu pitanje uspostavljanja njegovih neprolaznih vrijednosti kao osnove za stavaralačko oživljavanje i usavršavanje društva. I tada će se pjevati „Oj, djevojko, drugarice“ i „Po šumama i gorama“, ali ne radi folklornog rasplakivanja nostalgičara, nego zbog istinske slobode i djelotvorne borbe za ostvarivanje pravednijeg društva na temeljima borbe protiv novokomponovanih kapitalista i drugih gulikoža naroda, društvene imovine i sada jedine naše države Crne Gore.
I Sutjeska se folkloriše, i to u nacionalističko - šovinističke svrhe.Tamo se organizuju, u različito vrijeme, dvije proslave borbe na Sutjesci. Ni jedna ni druga nijesu u slavu herojske borbe partizana, nego služe profilaciji dvije, u suštini, nacionalističke organizacije. Nije važno da li je riječ o unitarističkoj ili separatističkoj političkoj opciji. Nažalost, obje se deklarišu kao antifašističke.
Više godina prisustvujemo ovim proslavama koje, možemo reći, ne odražavaju duh i poruke Bitke na Sutjesci.
Ove godine, kao presjednik CK Jugoslovensko -komunističke partije Crne Gore boravio sam tamo sa delegacijom koja je predala upravi Nacionalnog parka „Sutjeska“ izvjesna sredstva za sanaciju terena ispod spomenika na Tjentištu, i sa drugim komunistima iz crnogorskih opština prisustovali smo proslavi koju je organizovala Republika Srpska, jer je Sutjeska njeno područje. Proslava je bila, po mom skromnom mišljenju, velika nacionalistička ujdurma. Svečanost je počela izvođenjem dvije himne – Republike Srpske i Republike Srbije „Bože pravde“ - ne znam zbog čega.
Govornici su bili različiti i dosta prilagođeni događajima iz juna 1943. godine, osim zvaničnika Republike Srpske, gdje je dominirao neprihvatljivi nacionalizam, počev od prebrojavanja nacionalne strukture partizanskih boraca (da je bilo 76 odsto Srba), preko okrivljavanja Hrvata za zlodjela u toku Drugog svjetskog rata, pa do dovođenja svega toga u vezu sa događajima iz devedesetih godina prošlog vijeka. Ne čusmo nijedne riječi o Savi, Titu i drugim istaknutim herojima – komandantima koji su komandovali na Sutjesci. Pored ovakve proslave, najvažniji objekti posvećeni ovoj slavnoj bici djeluju otužno – zapušteno. Nije otpočela sanacija klizišta ispod spomenika na Tjentištu za šta su komunisti iz Crne Gore već nekoliko mjeseci prikupljali i uplaćivali upravi Nacionalnog parka „Sutjeska“ izvjesna, istina simbolična, ali od srca darovana sredstva.
Uvjereni smo da ovakve proslave nemaju pravu srhu, pa pozivamo komuniste iz svih naših bivših republika da pokrenemo inicijativu da se proslava na Sutjesci – Tjentištu internacionalizuje formiranjem određenog međunarodnog tijela, koje će obezbijediti da ovdašnje proslave budu u slavu nadljudskog žrtvovanja boraca, a što neće služiti ničijim dnevnopolitičkim, a ponajmanje nacionalističkim potrebama.