Piše: Milka Šćepanović

Probudila sam se u novom, ljetnjem danu, u drugom gradu, gdje vrijeme prkosi kalendaru. Hladno jutro, kupatilo, ugledam sebe u ogledalu i, po starom običaju, prozborim koju riječ sama sa sobom i prosto shvatim „nijesam se naspavala dovoljno“. Priznajem sebi u razgovoru sa samom sobom u ogledalu da mi je falio još taj jedan sat kada nepomično ležim u krevetu kao da sam od betona, ili kao neko ko je pošao Bogu na istinu. Ne osjećam nikakvu težinu, već opuštenost koja ne želi da bude prekinuta. Osjećam da sam neko drugo, čudno biće koje je našlo izlaz iz bezizlaznosti.
Jutro kao jutro, mozak radi za sebe, smišljam šta ću danas za ručak, koju želju ima moj sin, imam još tri glavice luka, treba poći u prodavnicu, treba da se baci neki sir iz frižidera, zašto niko ne jede ove banane, zašto beba toliko neobično dugo spava?!
Nekako nijesam navikla na previše posla s kratkim rokovima. Dok u ranu zoru ispijam kafu i gledam i-mejlove, pitam se da li ljudi misle da ja imam neki taster koji izbacuje gotove proizvode, pa samo treba da pritisnem specijalno dugme na tastaturi i idejna rješenja, materijalizovana, izlaze na drugi kraj kabla. Dragi moji, ne može to tako!
A kad tamo nekome skreneš pažnju na činjenicu da nijesmo svi „hitri“, dođeš u situaciju da čuješ „molim te, hitno nam je‘‘, i onda radim kao da imam šest ruku dok se ne ukočim.
Sjutradan ponovo tako ‚‘ukočena‘‘ radim hitne stvari, brojim dane do vikenda, brojim dane do svoje slobode.
Konstantno slušam da nema posla, nema para, nema se za hranu, za osnovno. Nema ljubavi, podrške, razumijevanja. Nema se za račune, dolaze izvršitelji, djeca gledaju roditeljsku agoniju, bespomoćnost.
Uvijek sam u pokušaju nešto da izustim, a nemam smislenih riječi, samo nešto poput „da, da, razumijem“… a stvarno ih razumijem.
U mojoj sredini, oko mene, nijesam znala, živi mnogo licemjernog svijeta, ali valjda je tako u svakom gradu. Pojedini nijesu bili prisutni kad su se muke i problemi ređali, ali jesu da komentarišu i dijele lekcije kada na to nijesu imali pravo. Kada odlučite da promijenite sopstvenu kožu i presvučete se u gvozdenu, jer su vas na to natjerali, loše vam je. Ali, morala sam to da učinim. Ona stara koža je bila previše nježna za svijet koji me okružuje, za svijet pun bodlji.
Možda se to na prvi pogled ne vidi, ali sam novu kožu obukla kao novu haljinu.
U svakom trenutku i na svakom mjestu svako gleda sebe i lične interese, pa sam shvatila da to treba da radim i ja... To je rezon, koji je zbog toga što je svima sve dozvoljeno, postao i zvaničan.
Priznajem, u manjini sam, na to sam već navikla, ništa novo... I sva iskustva me uče da iza riječi „ignore“ i „bola u ušima“ stoje nečije loše vaspitanje i loš karakter. Priznajem, to je sad već borba za sebe i svoj prostor ili mir - preko nečijih leđa obavezno, ali može se, niko nije zabranio. Na mojim leđima sada je rampa i neće se podizati za one koji su sve samo ne ljudi.
Ipak, obećavam da ću biti vaše tajno skrovište, gdje ste sigurni i voljeni, šta god neko mislio, pa bilo to i naopako.
(Autorka je direktorica NVO ‚‘Naše sunce‘‘)