- Piše: Vojislav Bulatović

U svojoj prethodnoj kolumni pod naslovom „Podjele ili pobjede“ samo sam skicirao podjele koje su evidentne i koje ometaju napredovanje ka građanskoj, pravnoj državi. Sada ću se zadržati samo na nekim podjelama za koje smatram da su opšte determinante svih tih procesa.
Prva brazda naših podjela je ona politička: višestranačka. Ali, to je tek predistorija radikalne diferencijacije koja je trebalo da dâ odgovor na pitanje koje je vođa Oktobarske revolucije na početku XX vijeka postavio poslije političke revolucije: „Šta da se radi“? Kako da se političkoj revoluciji udare temelji u društvu „radnog naroda“ i u bazi „udruženog rada“? Nacionalno-političke-privredne elite tražile su punu slobodu da pod nacionalnom zastavom nađu taj odgovor! Zato su svi prihvatili parolu o suverenosti svojih republika i konstituisanju nacionalnih država. „Osloboditi se od beogradske čizme!“ odjekivali su poklici suverenista. Jugoslavija je predstavljena svijetu kao velikosrpska hegemonistička tvrđava bez čijeg rušenja nema projekta novog demokratskog društva. Alternativa ovoj paroli koja pod nacionalni barjak poziva sve rodoljube („državotvorce“) nije postojala. Zar bi, inače, neko mogao pozivati radnike na pobunu protiv „kontraklase“ kad nje nije bilo, a za rušenje svoje ustavne samoupravne pozicije?
U Crnoj Gori je taj zadatak radikalizacije malo kasnio zbog projekta zajedničke države sa Srbijom. Liberali u Crnoj Gori su nervozno forsirali da se taj savez mora što prije raskinuti, jer što se prije „otkačimo od mrtvaca“ (Slavko Perović), prije ćemo preuzeti nacionalnu sudbinu u svoje ruke. Politički dvojac Momir Bulatović i Milo Đukanović u početku su bili saglasni da je liberalna ekstremna nacionalistička politika slijepa za kompleksnost tog pitanja. Liberali su gradili izvjesnu repliku političke borbe liberala na Zapadu protiv centralne autoritativne moći oličene u monarhiji i vladajućoj aristokratiji.
Naša crnogorska i jugoslovenska stvarnost, naravno, nije imala ništa drugo iole slično toj zapadnoj liberalnoj epohi kapitalizma pod parolom ‚‘laissez faire, laissez passer‘‘ gdje je jedna klasa u usponu (istoričari je zovu “mlada buržoazija”) revolucijom stvarala otpor preživjelim formama društva i njegove aristokratkse političke tvrđave. Pred crnogorskim liberalima se otvorila perspektiva „diobnog bilansa“ nacionalne (društvene) imovine čime bi njihova filozofija dobila i materijalnu osnovu. Liberalno načelo o slobodi pojedinca, o ravnopravnosti u uživanju sloboda i prava, bilo je u domenu metafizike. Dezorjentisani, egzistencijalno ugroženi i nemoćni pojedinci ličili su na razoreni mravinjak i bili su daleko od tog ideala. U konstelaciji bratstva i jedinstva – „veliki brat“- „mali brat“, taj zadatak nije izgledao rješiv.
Ovo isto pitanje postavio je DPS Mila Đukanovića (nakon što se oslobodio Miloševićevog saveznika Momira Bulatovića), ali tako što je izbacio iz „igre“ političke oponente. Đukanovićev suverenistički blok je zamišljen kao projekat za doživotnu vladavinu i za „diobni bilans“ koji će političke protivnike lišiti dijela, jer “lavu pripada lavovski dio”, kako narod kaže. Reakcije opozicionih lidera, čitavog perioda poslije sticanja nezavisnosti, ukazuju na to da se ova zamisao suverenista ostvaruje konzistentno, jer je politička ekonomija isuviše političko-partijska, tj. podložna interesima političko-privrednih elita. Na djelu je proces ubrzanog „sazrijevanja“ (dozvoljeni su razni stimulansi) „mlade buržoazije“ odnosno, vlasničko-upravljačke i političke strukture što je, po teoriji, nužan uslov za stabilizaciju građanskog društva. Kad neki kritičari to nazivaju plutokratijom, nijesu u krivu, jer sirotinja ne vlada, ona samo „pegla“ demokratski formalizam. Sticajem pomenutih okolnosti (prevrat pod naconalnom „državotvornom“ zastavom) sada se suočavamo sa političkom elitom koja nastupa pod vezanim nacionalnim bajracima (crnogorski plus nacionalno-manjinski). Jedan nacionalni barjak je van ovog kola, a podjelu učvršćuje i vjerski raskol unutar pravoslavnog crnogorskog bića. Rascjep u društvu po klasnom položaju i ulozi u sistemu organizacije rada (svojinsko-upravljački i radni odnosi) ne možemo ukloniti, možemo ga samo „uštimavati“ saglasno ukupnom stanju društvenih odnosa. Međutim, ne može se održati politička ekonomija na osnovama koje su omogućile političku pobjedu suverenističkog bloka i koje imaju tendenciju da se cementiraju. Put za prevazilaženje te podjele je pobjeda građanskog koncepta. Građanski koncept znači da svaki građanin pod istim uslovima može ostvarivati svoja prava i uživati zagarantovane slobode. To znači da ne postoje ideološki (politički), kulturološki (nacija, vjera), rodbinski i slični prioriteti i atributi koji se upliću u funkcionisanje pravne države, tj. njenih institucija. Još teže je kada se ti atributi preslikavaju u svakodnevni život (ostvarenje prava na posao, zaradu, radni staž i sl.). U građanskom konceptu jasno je razgraničen privatni i javni sektor, a time javni (opšti) i privatni interes. Na našem tranzicijskom putu te granice liče pomalo na akvarel: slobodno prelivanje boja. U građanskom konceptu javni sektor služi građanima pod istim uslovima i ne smije biti podređen interesima nosilaca javnih i birokratskih funkcija i politički uklopljen u partijsku mašineriju. Ako se ima u vidu činjenica da je javni sektor kod nas pod velikim pritiskom, jer je privredna osnova nerazvijena, onda je tim više problematično njegovo nelegitimno privatizovanje i uzurpiranje.
Predsjednik države mogao bi da doprinese tome i to bi bila njegova demokratska misija. Naravno, smjenjivost vladajućih garnitura je jedan od demokratskih imperativa. Opozicija već kritikuje namjeru predsjednika da ojača svoju moć na račun Vlade. Prognozira se namjera uvođenja predsjedničkog sistema “na mala vrata“. (Predsjednički sistem nije tabu tema i možda bi ga valjalo analizrati sa stanovišta društvene situacije u Crnoj Gori. Uostalom, Crnogorci su tradicionalno navikli na gospodara.)
Jačanje građanske funkcije javnog sektora doprinosi uklanjanju efekata političko-tranzicijskih promjena i podjela koje se mogu formulisati i kao “revolucija koja teče”, kako su nekada govorili komunisti za onu socijalističku revoluciju.