Laureati prošlogodišnje i ovogodišnje književne nagrade koja nosi ime po najpoznatijem i najslavnijem Kuču bile su dvije srpske ljudske vertikale (književne i duhovne) iz Crne Gore Matija Bećković i visokopreosvećeni vladika dr Amfilohije. Svjedokom sam da su ove dvije nagrade izazvale bijes pojedinih ekstremnih krugova, koji dostiže kulminaciju poslednjih godina u svim sferama društvenog života jer im je jedina ideologija režimski status koji se najlakše brani srbofobijom.
Potpisnik ovih redaka je, zbog takvih reperkusija, slobodan da primijeti i predloži da se nagrada, iako se na najadekvatnijem mjestu dodjeljuje dugi niz godina, može dodjeljivati i na drugim mjestima (može i naizmjenično), gdje se njeguje, možda i više, Markovo djelo. A i Marko nije samo velikan Kuča, Crne Gore ili vaskolikog Srpstva, nego univerzuma. Kao dugogodišnji kustos Muzeja Marka Miljanova, primijetio sam samo s kakvim znanjem o Markovom djelu i ličnosti govore i sa kojim pijetetom posjećuju Medun djeca iz dvije crnogorske osnovne škole koje nose Markovo ime: škola sa Konika (Podgorica) i iz Bijelog Polja. Po onoj „što bliži Rimu manji katolik“, uvidio sam da, takođe, treba naći i trajno sponzorstvo, možda osnivanjem jedne fondacije za tu namjenu.
Prozvan zbog dodjele nagrade ispred Muzeja, na jedan neuobičajen i neuporediv način (Sui Generis) - ne ulazim ovom prilikom u to koji je uzrok te moje prozivke – neiskustvo, animozitet (ili nešto treće, meni nepoznato) onih kojima je rukovodeće mjesto donijelo vrijeme, jer je to za ovaj članak nebitno i priča je za neku drugu priliku. Organizator i sponzor su odgovorili svaki na svoj način. Razmišljajući o svemu tome, predlažem da se nagrada sledeće godine dodijeli u pomenutim školama. Neka mi ne bude zamjereno na lokal-patriotizmu, predlažem da prva bude škola u Bijelom Polju, ali ću biti zadovoljan i ako bude drugačije. Nadam se da mi Udruženje književnika Crne Gore i njihov aktuelni predsjednik, književnik i dugodišnji poznati novinar Novica Đurić, neće na ovom predlogu zamjeriti, naprotiv. Ujedno mu dugujem zahvalnost što je na moje traženje njihovog izjašnjenja o mom otvorenom pismu brzo reagovao na otvoreni i visokointelektualni način.
Hvala i sponzoru nagrade „Marko Miljanov“, biznismenu Čedu Popoviću što nije reagovao da bi preuzeo eventualnu odgovornost i skinuo hipoteku sa mojih nejakih leđa (to ga bar ne bi ništa koštalo). Nejakih leđa, ponavljam, ali uspravne kičme - kako je ovih dana lijepo konstatovala novinarka Andrijana Kadija povodom njenog slučaja u Televiziji. Ali, zahvaljujem Popoviću, jer i ćutanje je nekad jasniji i mnogo jači odgovor. Iskustvo Marka Miljanova mi govori i daje snagu da stojim uspravno, a to je mnogo lakše ako si ispravan. Naime, Marko je svoju najveću slavu doživio kad je pao u nemilost. Ne pada mi na pamet niti da se poredim niti na ovome tražim slavu i satisfakciju, samo tačku oslonca u teškim prilikama... Marko je pri jednom od brojnih iskušenja rekao rezignirano i ovo - da je znao „kako je teško biti čovjek, ko zna bi li krenuo tim putem!?“ Jer, to je put ka Golgoti, ali i Vaskrsenju, pa neka svako svoj krst nosi!
Što se tiče sponzorstva i pomenute fondacije, taj par hiljada eura može se lako naći kod malo imućnijeg srpskog domaćina i patriote. Ako se još sponzorstvo ne daje sa srca, nacionalnog i državnog ponosa, onda ono nema onaj sjaj koji treba da ima, a to je kod nas čest slučaj i lična promocija, a i sve da nije tako, zašto samo jedan sponzor, ili više njih da imaju konstantni trošak!? Zato je potrebna fondacija namijenjena za širu manifestaciju „Dani Marka Miljanova“ (kao nekad) u čijem bi sklopu bila i istoimena književna nagrada. Uopšte, nerijetko su sponzori kod nas oni koji okajavaju grijehe (čast izuzecima), ali se ne može novcem sve platiti i iskupiti se za sve grijehe i ucjene, čestitih, moralnih i nacionalno svjesnih kasirki, čistačica i mnogih drugih časnih, ali ugroženih profesija, kod privatnika posebno... Znam pojedine, ali oni ne traže slavu i žaljenje i neću im zato bar ovom prilikom navoditi imena iako one to zaslužuju kao ljudske veličine, a vjerujem da ih ni Marko, da su njegove savremenice, ne bi zaobišao u svojim ‚‘Primjerima čojstva i junaštva‘‘ (naprasno se sjetih Đulje i Iveze), koje su ostajale bez posla ako nijesu htjele da „zaokružuju“ kao gazde, po rezonu Ćopićevog junaka Nikoletine Bursaća...
(Autor je doktor istorijskih nauka, muzejski savjetnik i kustos Muzeja Marka Miljanova)
PIŠE: DR VUKIĆ ILINČIĆ