Piše: Velimir Eraković

Rusija je organizovala najglamuroznije svjetsko prvenstvo u fudbalu ikada. Tereni, prateća infrastruktura, nove tehnologije, turistička usluga i dobroćudni, prijateljski raspoloženi domaćini pokazali su veličinu centra pravoslavlja i svima dali do znanja da je Rusija jedna i jedina. Najveća vojna, ekonomska, sportska i kulturna sila. Mjesto gdje se prepliću moderna civilizacija i sjećanje na prošlost, slavnu, herojsku, sa svim građevinama iz tog vremena. Velelepne crkve su simbol carevine, a komunistički spomenici svjedoče o boljševizmu i herojima tog vremena. To su žrtve koje podnose veliki narodi, spremni da iz sopstvene muke i stradanja vaskrsnu i zagospodare cijelim svijetom. Pa i fudbalskim. Da sve ima svoju drugu stranu pobrinuli su se ljudi koji, iako sportisti, više podsjećaju na klovnove koji ne razumiju gdje su i zbog čega došli. Klovnove koje je iznjedrilo vrijeme pogodno za njih, za njihove ludorije i gluposti, vrijeme u kojem se prave sportske i moralne vrijednosti marginalizuju, a veličaju se gluposti, nemoral, fašizam, razvrat i blud. Vrijeme koje dah trulog Zapada raznosi po zemljama Latinske Amerike, propalog i bezdušnog Balkana i po američkim kolonijama u Evropi. Klovnovi o kojima govorim dolaze iz nepriznate i lažne države Kosovo, Albanije i Švajcarske a predvodi ih popularni Argentinac El Pibe ili Dijego Armando Maradona, koji je sve samo ne velikan fudbala. Šaćiri, Džaka i njihov orao su nešto što je očekivano. Njihov mentalni sklop ne zna i ne može drugačije. Uz krađu vijeka i sudiju Briha, koji je naručeno i nepravedno oteo čistu pobjedu Srbiji, let crnih orlova je samo dio dobro izrežirane ‚‘oružane fudbalske pljačke‘‘, kako reče veliki Rio Ferdinand. To se očekuje od nekog ko je iskompleksiran i opterećen veličinom Srbije i srpskog naroda. Uz sve to, ne igra za svoju nego za tuđu selekciju, i samim tim ne zna ni ko je, ni šta je, niti odakle dolazi. Neočekivano je ponašanje Maradone. Lično ne volim argentinski fudbal, Argentina me podsjeća na ustaše i poglavnika Antu Pavelića. To je zemlja koja je pružila utočište svim ratnim zločincima iz NDH i u kojoj su Andrija Artuković i ostali mirno dočekali starost iako su poklali blizu milion Srba. Ne volim njihov fudbal zbog pljačke i Maradonine igre rukom koju nazivaju ‚‘božjom‘‘ u Meksiku. Zamislite, upoređuju sportistu i Boga?! Ne volim ih ni zbog utakmice sa SP u Italiji protiv velike SFRJ kada ih je sudija spasio blamaže dajući Šabanadžoviću crveni karton u 10. minutu utakmice. I sa igračem manje poigravao se sa njima najveći u reprezentaciji svih vremena Dragan Stojković Piksi, zajedno sa Safetom Sušićem i Dejanom Savićevićem koji je, nažalost, promašio zicer za polufinale. Kasnije je Dejo bio strijelac desetine golova koji su radovali Srbe, Crnogorce, Italijane i čitav svijet, a Hrvati iz te reprezentacije bili su treći na SP 1998. godine. Slično toj utakmici crne strijele iz Nigerije su nadigrale Argentinu, pošteno, sportski, muški, bez ijednog ružnog gesta odigrali utakmicu, imali šansu da pobijede i na kraju nesrećno izgubili. I to je normalno. Nenormalno je da se po završetku utakmice pojavi Maradona unezvijeren, drogiran i s podignutim srednjim prstima. Pošto se probudio, jer je malo dremnuo, pokazao je srednje prste čitavom sportskom svijetu i fudbalskoj javnosti, pokazao je srednje prste momcima iz Nigerije u kojoj se svakodnevno dešavaju zločini, a koji se i pored toga časno i pošteno bore za svoj gladni narod. Pokazao je te prste svakome ko ima težak život. Međutim, ispostavilo se da je on jedan obični bahati klovn i folirant. Vrijeme klovnova na svjetskom prvenstvu traje i nižu se jedan za drugim, prvo letači i crne ptičice Šaćiri i Džaka, a sada konzument opojnih supstanci nekada popularni El Pibe. Sreća, pa u Rusiji do izražaja dolaze pravi sportisti i cijene se tradicionalne vrijednosti, vrijednosti koje baštine veliki narodi. Narodi koji ne stvaraju klovnove već velikane, narodi koji nemaju Maradonu, Džaku i Šaćirija koji im ni za šta i ne trebaju.