- Piše: Čedomir Antić

Srpska pravoslavna crkva je ponovo poručila jasno i glasno. Patrijarh, mitropolit Amfilohije i episkop Atanasije povodom Vidovana rekli su, obraćajući se vjernicima, da u suštini nema rješenja za status Kosova i Metohije osim afirmacije suvereniteta srpske države nad cjelokupnom njenom teritorijom. Mitropolit je bio izričit: makar i podržano od strane naroda na referendumu, čak i ako bi u srpskoj državi ostali Gazimestan, Pećka patrijaršija, Dečani i Gračanica, svako rješenje koje podrazumijeva podjelu takođe je izdaja dostojna svake osude. Svako rješenje, posebno kompromisno, zasnovano na pregovorima, budi tako staru podjelu – ili ste uz Svetog cara Lazara ili uz osmanskog sultana Murata.
Crkva ponovo ukazuje i iznova nešto obećava nevjernim i izdajničkim vlastima. Samo, činjenica je, nažalost, da vršioce iste te svjetovne vlasti ne smije ni da spomene po imenu, prezimenu i funkciji. Prije malo više od pet godina slušao sam kako na slabo posjećenim demonstracijama protiv Briselskog sporazuma, kojim je Sjeverno Kosovo predato albanskoj paradržavi, na beogradskom Trgu Republike vladike SPC poju zaupokojnu liturgiju vladi Srbije. Možda je bila riječ o simbolici, moguće je da nisu mislili na vladu već na njenu politiku, međutim takav gest ne bi bio ni primijećen da se Vučićeva vlast posle nije ostrvila na našu crkvu. Uskoro je otvorena afera vladike Vasilija i SPC se sasvim antikosovski i nevidovdanski povukla. Patrijarh je dao pomirljive izjave, vladika Amfilohije je ugostio tadašnjeg premijera Dačića, koji mu se tom prilikom - prigodno za medije, podsmješljivo i kako to samo Miloševićev kadar umije - priličo banalno obratio. Slično je bilo i nedavno kada je vladika Amfilohije potpisao Apel za odbranu Kosova i Metohije, a generalni sekretar predsjedništva Republike Srbije ga optužio za vračanje (vejrovatno i vještičarenje). Zašto bi bilo ko imao razloga da vjeruje da će ovog puta biti drugačije? Domete smo vidjeli. Naša crkva je drevna i ugledna narodna ustanova. Moderno srpstvo je nazamislivo bez pravoslavlja. Ipak, treba biti slijep pa ne vidjeti sve slabosti i to teško breme nasleđa iz 20. vijeka. Inače ne obraćam mnogo pažnje na komentare čitalaca na sajtovima medija. Ipak, ponekad ih čitam u nadi da će me nasmijati. Jedan čitalac privukao mi je pažnju stavom koji ne moramo dijliti sa njim. „Lijepo ste to rekli.“ napisao je ispod vijesti o vidovdanskoj propovijedi, „Još samo da se preselite u Pećku patrijaršiju i parkirate tamo svoje džipove.“ Koliko god bila vulgarna, ma koliko se ne odnosila na veliki broj naših episkopa, ova ocjena danas je mišljenje mnogih u Srbiji i srpskim zemljama.
O Vidovdanu, kako je i red, poslanik Slaviša Ristić nekadašnji funkcioner DSS-a, pisao je u ime organizacije koju predvodi i vaskolikog srpstva Kosova i Metohije, a kome li drugom do ruskom caru. Mnogi Srbi iz Metohije su se krajem 19. vijeka neko vrijeme izjašnjavali kao Rusi, pa je to valjda i dio kontinuiteta. Ristić je u opširnom pismu obavijestio predsjednika Putina o lošem stanju na Kosovu i Metohiji i o tome kako je Srbija pod raznim pritiscima. Pozvao ga je da i dalje podržava Srbe sa Kosova i posebno da nikako ne priznaje nezavisnost albanske države. Tvrdio je da su vlasti u Beogradu podmićene, da će priznati nezavisnost Kosova. Ukoliko Ruska Federacija ostane uz Srbiju, tvrdi Ristić, jednog dana, makar iz mnogo godina i vjekova, neke nove generacije će biti u prilici i mogućnosti da oslobode Kosovo i Metohiju i vrate ih pod puni suverenitet Srbije. Pismo svakako ima unutrašnji značaj. Decenijama su Srbi sa Kosova pisali Beogradu, sada mogu da pišu Moskvi. Očekivati od Putina – pripadnika oligarhije koja je preko noći raspustila Sovjetski Savez i koja više brine o Čečeniji ili Krimu nego o trideset miliona Rusa koji u većini bivših sovjetskih republika žive bez bilo kakvih nacionalnih, prosvjetnih i kulturnih, a da ne govorimo o kolektivnim političkim pravima – da će voditi politiku prema zagraničnom Srpstvu protivno politici Beograda, govori ili o velikom nepoznavanju ruske politike ili i suštinskom pragmatizmu. Ristić je, međutim, na jednom mjestu iznio i stav prema kome je Vučić obećao SAD i EU popuštanje u vezi sa statusom Kosova i Metohije. Prema njegovom mišljenju, Zoran Đinđić bio je i ubijen kada nije ispunio slična obećanja. Sladunjavu tezu o tome da je čak i Đinđić ustvari bio patriota, smjesta su odbacili i prenebegli medijski eksadroni Vučićevog režima. Tvrdili su da je Ristić vođi prijetio smrću. Silina ovog opšteg napada je tolika da je do danas postalo teško naći cjelokupan tekst Ristićevog pisma na internetu.
Gdje dolazimo na ovaj način? Zar rodoljubima iz crkve i DSS nije sumnjivo što svaka vlast na kraju izgubi ponešto u vezi sa Kosovom i suštinski voljno ili pod pritiskom popusti? Možda sa ciljevima naše politike nešto nije u redu? Sredstva su može biti nedogovarajuća? Za to vrijeme šef srpske diplomatije Dačić slavi četvrto „odpriznavanje“ kosovske nezavisnosti. Ipak, njegov cilj nije da većina onih koji su priznali odustanu od podrške nezavisnosti. Naprotiv, on tvrdi da je važno da manje od 100 država priznaje Kosovo kako bi se posle dogovorili oko kompromisnog rješenja – podjele i priznanja. Više ništa se ne krije, samo djela vlasti, koja su po pravilu nepromišljena i nedemokratska, nemaju istinsku i održivu alternativu.
(Autor je istoričar i
docent na Filozofskom
fakultetu u Beogradu)