- Piše: Ratimir Vujačić

Nije za očekivati da će se u DPS Crnoj Gori prozboriti koja kritička riječ o čuvenom sukobu na Ljevici koji se zbio 1948. i imao posebno težak odjek u crnogorskim narodu. Uglavnom su na snazi stara „objašnjenja“, kako se branila država, pa su samim tim i sva sredstva dozvoljena. Nije to bio sukob partija oko primjene doktrine Lenjina - Staljina, ili kultova ličnosti ako hoćete, od kojih je jedan bio u punom kapacitetu, a drugi u nastajanju... uobičajeni su bili sukobi frakcija u komunističkim partijama: i sam Broz je iznikao iz jednog takvog obračuna, i da je nekim slučajem nadjačala struja odana drugu Staljinu, država bi nastavila da funcioniše na manje-više istovjetan način. Do samog kraja, kada je konačno napustila svoj program i dogme, koje je grubom silom i snagom države, decenijama utjerivala u glave nesrećnih podanika.
Zanago je od tada njegovan kult partije-države i sveznajućeg vođe, koji je jednako noseć i danas (mada je, vele, 21. vijek) kada je na djelu načelo da je jednako lako lagati i biti državnik. I opet je lasno prevagu jedne frakcije u partiji, poduprte ko zna od kuda, proglasiti za pravu stranu istorije i pobjedu naprednog čovječanstva. U slavu „države“ i svoje ničim ograničene vlasti u njoj.
Prelom mozga
Partija na vlasti ne zazire da koristi svekoliku državnu silu na utopijske projekte: uvođenje u život stvari koje niko nikad nije vidio, kamoli ispitao i provjerio. Pa se i hvale, obaška. Država (partija na vlasti) neće se zamlaćivati trivijalnostima tipa: 2+2 = 4, tu nema dramskog zapleta, i slaba je korist od toga, njihovi glasači bi im se smijali. Stoga je naša partija na vlasti u biti revolucionarna i bavi se pretežno važnijim stvarima, prelomom mozga i sličnim operacijama. Tako voljeni drug Staljin, zvijezda vodilja, i vođa svjetskog proletarijata, poslije pisma gdje se usuđuje da (ohrabrujući i ostale) kritikuje druga Titu, jedanak postaje najmrskiji arhi- neprijatelj: „ O, Staljine, stara bako, ne vara se Tito lako“, uključiće se u diskusiju vaskolikog proletarijata i komunističke internacionale, „narodni“ stihoklepac, preteča današnjeg turbo–folka.
Tako i Srbi sa dna kace, junaci cara Lazara iz 90-ih, tonu dublje u mračnu prošlost i promeću se u Crnogorce Tuđemilce, trinaestojulski ustanici su, dvanaestojulski etno-fašisti... Titini pioniri iz dječjih vrtića (Zuvdija i drugovi mu), zaputiše se vremeplovom da pojačaju Lovćenski bataljon na Sutjesci, i tamo junački izginu. I najzad, komunisti, eksproprijatori eksproprijatora – promoteri slobodnog protoka kapitala i lideri u regionu postadoše. I sve to država može da istrpi. Malo se dužno, ali može još koji dan.
Tako se branila država
Jednako se k tome njeguje kult države kao pukog oruđa i batine u partijskim rabotama. Po velikom filosofu G.V.F. Hegelu (1770-1830), država je stvarnost konkretne slobode: sloboda je tamo gdje su zakoni, a gdje su zakoni tamo je i sloboda. A `đe je tu prelamanje mozga, kolega Georg Vilhelm Fridrih – pitam za ove naše lidere, pred briselskom kapijom.
Iz kojeg li su samo trezora mudrosti i državoljublja titoisti izvukli primoravanje i pritisak na članove porodice da se odreknu svoje braće, muževa, očeva... koje je partija otpremila u logor bez sudske presude. Jedan od upravnika logora je nakon obavljenog zadatka bio ministar prosvjete Republike Crne Gore. I poslije Golog – goli.