Neprolazna vrijednost romana „Zelena čoja Montenegra”, koji se od juče može kupiti uz primjerak „Dana” na svim prodajnim mjestima štampe u Crnoj Gori, leži prije svega u nevjerovatnoj strasti kojom su Momo Kapor i Zuko Džumhur njegovali i živjeli svoje prijateljstvo. Samo je iz tog i takvog prijateljstva mogla da nastane knjiga o prijateljstvu - knjaza Nikole i komandanta turske artiljerije Osman-paše koji je zarobljen u boju na Vučjem dolu.Zato je ovaj roman o prijateljstvu tako tražen i popularan i sada, mnogo godina nakon što je prvi put objavljen, pa je prilika koju „Dan” nudi svojim čitaocima i ljubiteljima lijepe riječi - da obogate svoje biblioteke „Zelenom čojom Montenegra” u izdanju „Štampar Makarija”, „Obodskog slova”, „Nove knjige” i Kosmos izdavaštva” za pohvalu.
Univerzitetski profesor, književnik, esejista, književni kritičar, istraživač kulturne baštine i znameniti prevodilac prof. dr Sava Babić je istakao da se Kaporu romanom „Zelena čoja Montenegra” „dogodio, posle niza romana, istinski veliki roman”.
– Onaj Momo Kapor koji svake nedjelje objavljuje po jedan tekst u dnevnim novinama, tekst koji čita i voli veoma raznolik i širok krug čitalaca, najbolji je onda kada uspije da izrazito realizuje osovinu nekad ‒ sad, pa uz pomoćne, male stvaralačke poene da na kraju završi poentom i tako zaokruži medaljon. Ovaj Momo Kapor u romanu uspio je konačno da ostvari nemoguće, odnosno isto to: pronašao je okvir u kojem ređa medaljone za koje je on veliki majstor. Dakle, ne nekakva fabula, niti njeno razvijanje, nego samo dovoljno širok i otvoren okvir u koji se može iskačiti sve ono najbolje što majstor već i inače umije majstorski da izvede u ponudi. Ali pojedinosti i cjelina, kao što rekosmo, čine jedinstvo 152 koje izgleda onda bogomdano. Stvar sasvim prosta, ali mali je broj pisaca kojima je dano da je ostvare – napisao je jedan od najboljih poznavala srpske savremene književnosti.
Momo Kapor je i našao i uspio da održi ton pripovjedanja. A taj ton pripovjedanja je ovde jedinstven, i ne može se upoređivati ni s jednim drugim djelom niti piscem, tvrdi Babić, esejista, koji je poznat po posebnom i naročitom sluhu za za savremenu srpsku književnost.
– Možda će u ovom sklopu s mnoštvom premetanja mnogim čitaocima ostati najupečatljiviji oni dramski djelovi (istorijski) kad se na Cetinju nađe na okupu šareno društvo od Crnogoraca i izrazitih belosvjetskih avanturista skupljenih sa raznih strana. Ta atmosfera, kao da parodira naučnost, biće obogaćena autentičnom potporom, zapisima ljudi od pera koji su se našli svojedobno na Cetinju, citatima iz njihovih djela kao svjedočanstvima savremenika. A da li su svi oni baš i autentični, može se i posumnjati, ali je tkivo romana umjetnički istinito, a za tim pojedinim zapisima neka tragaju budući magistranti i neka posvjedoče kada stvaralaštvo narasta istorijsku i kulturnu autentičnost – zapisao je prof. dr Sava Babić.
S.Ć.


Od scenarija do romana

„Zelena čoja Montenegra” je nastala iz filmskog scenarija, koji su Kapor i Džumhur napisali još davne 1967. godine. Priču je imao Džumhur, „priču koja se juri cio život”. govorili su. Najprije su je isprićali direktoru „Avala filma” Radošu Novakoviću. On ih je tjerao da pušu, da priča ne bi ostala samo na priči.
Jedan primjerak je završio u Holivudu, drugi u Novakovićevoj zaostavštini, pa „Zelena čoja...” postala nedostupna autorima. Jer, kako se prisjetila Ljiljana Kapor, piščeva supruga, autori su svoj primjerak zagubili. Posle četvrt vijeka Kapor je napokon pronašao poludovršene tekstove „Zelene čoje Montenegra”, prijsetila se ona. Nedostajalo je prvih pet strana. Ključnih. Kako Zuka Džumhura više nije bilo među živima Kapor nije mogao da ih odgonetne. Tek zahvaljujući Bori Draškoviću, koji se sjetio da je Zuko čitao Martina Đurđevića, austrugarskog diplomatu, svjedoka bitke na Vučijem dolu, Kapor je pronašao njegovu knjigu „Memoari sa Balkana” i napisao taj uvod.