- Piše:Čedomir Antić

Uvijek me je fascinirala privrženost srpskog naroda Rusiji. Mislim da su rijetki među Srbima koji prema ruskoj državi ne gaje posebna osjećanja što zaostaju samo za radoljubljem i odnosom prema sopstvenoj otadžbini. Mali narodi teže da pronađu zaštitu i podršku. Tu ništa nije čudno. Ono što odnos Srba prema Rusiji čini posebnim i pomalo bizarnim jesu njegove razlike prema poziciji balkanskih muslimana prema Turskoj, ili Hrvata prema Njemačkoj. Srbi su Rusiju nekako uvijek vidjeli kao najveću i najmoćniju silu ovoga svijeta, ali u odnosu na Srpstvo ona je tek bila malo starija i u prednosti zbog nekakvog sitnog hira sudbine.
Ovo je očigledno još od vremena prvih susreta u moderna vremena. Onda kada su Crnogorci za sasvim prirodno smatrali da imperator Petar Treći pobjegne kod njih od zle porodične sreće, ili kada su ruski generali na Dunavu zbunjeno slušali gdje sve Voždovi izaslanici vide granice obnovljenog Dušanovog carstva. Stoga ne čudi što je Nikola Pašić Romanove vidio kao sveslovenske Hohencolerne, a sebe ni manje nego kao Bizmarka zajedničkog carstva. Dvadeseti vijek bio je samo nastavak. Zar se nisu jugosovenski komunisti svadili sa Sovjetima zato što su bili radikalniji od njih? Nije li Milošević podržavao rusku opoziciju uvjeren da je u stanju da pokvari američke i planove oligarhije koja je vladala i danas je na vlasti u najvećoj državi svijeta?
Uostalom, zar i najveće apologete Jugoslovenske vojske u otadžbini i generala Dragoljuba Mihailovića neće uvijek za izdaju optužiti Čerčila, iskreno mrzjeti Broza, ali se nekako čudno osmjehivati na spomen Josifa Visarionovića Džugašvilija Sosoa Kobe Staljina (mnogo imena baš kao i kod Broza i kod đavola)...
Još od 19. vijeka Velika sila, kakva je Rusija bila i još uvijek jeste, pokazivala je svijetu svoja razna lica. Slovenstvu je često pokazivala ono nezvanično, intelektualno, pretendujuće – panslovensko. Decenijama, carević je bio za Srbe, Grke, Bugare... Ali je car radio nešto drugo i išao različitim pravcem. Slično je i danas. Ruska Federacija, bez obzira na činjenicu da je tokom protekle decenije promijenila raniju politiku, ipak djeluje reaktivno. Ona odgovara na izazov Zapada. Njene vojske bore se u dalekoj Siriji za kontrolu životno važnog ekonomskog koridora. U Čečeniji, Osetiji, na Krimu ona otima NATO-u moguće položaje sa kojih bi raketama mogli da zaspu Moskvu ili presijeku neki geostrateški pravac. Ideja da bi savremena Rusija, sa mnogo nepovoljnijih pozicija mogla da pokuša politiku koja se do 1917. pokazala kao kobna ili onu koja je čak i 1945. ostala bezuspješna, predstavlja podcjenjivanje savremene Ruske Federacije i u narodu obožavanog Putina.
Istina je takva kakva je, srpski rusofili će je možda razumjeti, ali je zbog jasnoće svojih jednostavnih misli i, često, beznađa položaja u kome se većinom u društvu nalaze, neće prihvatiti. Srbija je daleko od Ruske Federacije i nije dio njenih velikih državnih planova. Tamo razmišljaju o svijetu bez fosilnih goriva, razumiju da su bez nafte i gasa nuklearni div na aparatima za disanje. Jasno im je da nijesu uspjeli da promijene privredu zemlje. Sve sa naftom ekonomija im je ravna holandskoj! U nastojanju da dočekaju naredne vijekove odavno razmišljaju u napuštanju juga zemlje naseljenog i brojnom muslimanskom manjinom, pomjeranju na sjever i premještanju prestonice u novo središte svijeta – na istočne obale Pacifika u Vladivostok. Svjesni da su Saudijska Arabija sa viškom stanovništva, u Rusiji vode politiku očuvanja i održanja, bolnih i postepenih promjena čiji ishod je neizvjestan i svakako dramatičan. Za to vrijeme naši rusofili očekuju da će vrijeme između 2006. i 2014. (doba uspona ruske privrede zbog rasta cijena nafte i podrške Srbiji prije međunarodnih sankcija nametnutih Moskvi zbog aneksije Krima i rata u Ukrajini) trajati vječno i da mi samo treba da zamrznemo sve što nam na ovom svijetu ne odgovara i čekamo konačnu pobjedu jedno dvestotinak godina.
Evrofili u Srbiji, dobrim dijelom politička, pa i biološka deca brozizma, pak, bagatelišu ulogu Ruske Federacije. Istina je da većina Srba Ruse vidi prije kao bogate rođake nego kao zaštitnike. Ne znamo zašto su nam dragi, ali iz neki razloga jesu i nismo sigurni da li bi nam bili toliko dragi da nisu bogati (u slučaju Rusije, moćni). Rusija je Srbe često pomagala i ponekad izdavala. Ipak, istorijski Zapad im nije učinio ništa, osim što je bio svijetli i po pravilu hladni uzor. Danas stoji činjenica da je Angela Merkel, kada je poslije naše jednodecenijske haške kalvarije došla u Beograd da ispostavi sledeći ultimatum, bila vidno iznenađena kada su joj sagovornici rekli da na Sjevernom Kosovu žive gotovo isključivo Srbi. Mislila je da tamo Srbija nameće svoju vlast jadnim Albancima. Za to vrijeme, dok Klinton ne zna razliku između Crne Gore i Makedonije (pa makar i po tome što je jednu bombardovao, a drugu samo razvalio), Vladimir Putin je česti gost Srbije. Prilikom druge posjete Kraljevskom dvoru dosjetio se da tamošnjeg fotografa zovu „Žika-Slika” i na opšte oduševljenje prisutnih pozvao ga tako.
(Autor je istoričar i docent na Filozofskom
fakultetu u Beogradu)