- Piše: Jovo Pejović

„Imam želju da me onoga dana kada me Svevišnji primi u svoje naručje ispratite na način kako su to radili naši preci. Po tradicionalnim običajima i uz obavezno opelo koje bi u seoskoj crkvi vršilo sveštenstvo Mitropolije crnogorsko-primorske. Ma koliko to za ove nove umišljene veličine izgledalo demode, ja ostavljam amanet mojoj porodici i prijateljima da ispoštuju ovu moju želju. Za takvu odluku imam veliki razlog, a najvažnije od svih je poštovanje tradicije koja se vjekovima prenosila s koljena na koljeno u našoj porodici. Način na koji se danas opraštaju od svojih bližnjih, ja ne podržavam, jer time se u velikoj mjeri gube običaji po kojima smo se prepoznavali.“ To su riječi mog prijatelja koji je predosjećao da se bliži kraj njegovom životu, pa je htio saopštiti i meni, dugogodišnjem prijatelju, ovu svoju odluku. „Još kada bi htio da progovoriš nekoliko riječi na poslednjem oproštaju bio bih ti neizmjerno zahvalan. Nijesam bio srećan u životu. Moj san nije ostvaren‘‘! Najviše je bio razočaran svojom porodicom. Podijelila ih vlast. To je ostala najveća rana na njegovom srcu koju, uprkos svemu, nije mogao izliječiti. Umro je nekoliko dana kasnije, a nijesam bio u mogućnosti da se oprostim od njega i pored njegove želje. Htjeli su po cijenu svega da se izbjegne iznošenje onih vrlina, koje su mog prijatelja činile odvažnim i jedinstvenim čovjekom. Čovjekom koji se do zadnjeg dana hrabro borio za očuvanje najsvetijih vrijednosti svog naroda. Kada su ga, po starim običajima, unijeli u crkvu da mu održe opelo prije sahrane, sin i kćerka su ostali ispred crkve. Htjeli su i na tom mjestu da poruče svom partijskom šefu da su mu odani više nego svom ocu. Ovakvih primjera u Crnoj Gori je, nažalost, sve više. Potomci slavnih predaka, u želji da se materijalno obezbijede i sačuvaju privilegije, sve više se odriču svojih bioloških očeva, a svojataju partijske šefove. Tako se polako, ali sigurno gube sve one vrijednosti koje su crnogorsku porodicu činile simbolom zajedništva i čovječnosti. Višedecenijsko ispiranje mozga i siromašenje građana imalo je za cilj da stvori društvo u kojem će skorojevići diktirati nova pravila ponašanja. Onog trenutka kada budu uspjeli da građanima potpuno promijene svijest, pustiće nas niz Moraču da se koprcamo bez nade da ćemo ikada više isplivati. Na tom putu bilo im je i te kako važno razgraditi porodicu koja je u Crnoj Gori značila sve, u kojoj smo se napajali onim vrijednostima koje su nas činile ljudima i u dobru i u zlu. Tek sada sam svjestan težine riječi mog pokojnog oca koji mi je uvijek govorio da vodim računa o tome da ne umrem prije smrti i uđem u red onih koji su uzalud živjeli. Nažalost, danas je u Crnoj Gori mnogo onih koji uzalud žive, a da toga nijesu ni svjesni. Valjda je to sudbina naroda koji više vodi računa o tuđim nego o svojim korijenima. No, kada se okoti zlo sjeme teško ga može istrijebiti vrijeme. Crna Gora je zarasla u korov nemorala i nepočinstva. Trebaće puno vremena da se vratimo onim vrijednostima kada smo disali punim plućima. Dočekali smo da majke ubijaju svoju djecu, ali i djeca svoje roditelje. To nam je donijelo vrijeme u kome se izgubilo u nama sve ono lijepo i humano, zato su roditelji željni pažnje i ljubavi svoje djece, ali i djeca ljubavi i pažnje svojih roditelja. Sve se pretvorilo u trku za materijalnim, zato ne treba da čudi što jedan poznati crnogorski biznismen u želji da se predstavi kao veoma zauzet važnim poslovima jednom prilikom izjavi da bi za slučaj da mu umre majka bio prinuđen da plati nekoga da u njegovo ime prima saučešće. Šta će nam buduće vrijeme još donijeti teško je pretpostaviti, ali kako je krenulo crno nam se piše, da crnje biti ne može. Toga sam postao svjestan kada su krajem devedesetih godina prošlog vijeka unuci i sinovi sakriveni iza policijskih tajnih kamera snimali svoje djedove i očeve na velikim protestima opozicije.